Kada vas neko pozove na kahvu ili kafu, to ne znači samo popiti vrući napitak u društvu — to znači mnogo više. Poznate fraze “ha’jmo na kafu“ ili “hoćemo li kahvenisati“ govore da osoba koja upućuje poziv želi provesti vrijeme s vama u prijatnom razgovoru i druženju.
Piše: Amra Madžarević
Kahva, kako u našoj tradiciji, tako i danas, predstavlja neizostavni dio svakodnevnice, ali i poseban ćejf. Kahvom započinjemo dan, njome dočekujemo i ispraćamo goste, uz nju obavljamo važne razgovore, odmaramo se, liječimo glavobolju. Ona je i dio mnogih običaja: kod prosidbe, zaslađena kahva znači pozitivan odgovor roditelja mlade, a gorka suprotan; kada neko umre u kući, prvi komšija donosi veliku džezvu kuhane kahve kako bi podijelio tugu; na žalost se obavezno nosi kahva; mnogi rituali ne mogu proći bez ovog čarobnog napitka.
Dočekuša, razgovoruša i sikteruša nazivi su koji dovoljno govore o prisutnosti i ljubavi prema kahvi u našim domaćinstvima. Dočekuša se sprema pri dolasku gostiju, razgovoruša kada se druženje nastavi ili nakon jela, a sikteruša kad gosti žele poći, uz riječi: “Nećete mi vala bez kahve otići, pa nismo ni sikterušu popili!“
Zato su priprema, serviranje i konzumiranje kahve uvijek uživali posebnu pažnju. Kahva se u naše krajeve (16. stoljeće) dolazi konzumirati pretežno u kahvanama, a kasnije i u kućama. Pored dugog ispijanja kahve, u kahvanama su se odvijali i drugi sadržaji: pjevači su uz gusle izvodili narodne pjesme, pripovjedači kazivali priče i zagonetke, putnici — osobito hadžije — prenijeli doživljaje sa svojih putovanja, igrale su se društvene igre, prikazivao Karađoz (pozorište sjenki). Time se njegovala usmena narodna književnost. U početku su kahva i kahvane nailazile na otpor pojedinih slojeva društva, čak su povremeno bile i zabranjivane, ali su ipak opstale.
Priprema kahve počinje njenim prženjem. Nekada se pržila u tahmishanama, gdje se istovremeno i tukla. Pržilo se u šišu — posudi od crvenog lima cilindričnog oblika sa željeznim štapom za okretanje nad vatrom. Šiš se koristio i u domaćinstvima, šireći neodoljiv miris kahve. Nakon prženja, zrna su se hladila i mljela. Nekada se kahva tucala u dibeku — stupi od izdubljenog kamena ili rjeđe drveta, u kojoj se kahva tukla ćuskijom. Mlin za kahvu pojavljuje se polovinom 18. stoljeća i u upotrebi je i danas, premda sve rjeđe.
Pribor za “pečenje“ kahve sastojao se od šerbetnjaka i džezve. Šerbetnjak je služio za kuhanje vode ili šerbeta — zašećerene vode. Kahva se ponekad kuhala i s medovinom, vjerovatno zbog visoke cijene šećera u određenim periodima. Džezva je dio takuma — pribora za kahvu, u koji spadaju i šećerluk, fildžani, zarfovi i tabla. Šećerluk je posuda za šećer u kocki. Fildžan je mala porculanska posuda bez ručke, zarf metalna čašica u koju se fildžan stavlja kako bi se lakše držao i sporije hladio. Tradicionalni takumi bili su bakreni, kalaisani i bogato ukrašeni tehnikama savata i kalemljenja.
Jedan od važnih, danas zaboravljenih elemenata služenja kahve jeste mangala — veća bakrena ili zemljana posuda u obliku malog stola, sa udubljenjem za ćumur i pervazom za slaganje fildžana. Služila je da kahva, čaj i salep ostanu topli i da se pali nargila, što svjedoči o dugim razgovorima i ćejfu. U bosanskim kućama postojali su minderi — široke sofe sa jastucima za udobno sjedenje i uživanje uz kahvu i nargilu. Posebno su žene voljele ovakva druženja, pripremale slatkiše, radile ručne radove i pjevušile sevdalinke. Ovakvi običaji, u nešto modernijem obliku, traju i danas.
Stare bošnjačke kuće imale su i posebnu prostoriju — kahve-odžak — namijenjenu isključivo pripremi kahve. Sastojala se od ognjišta za prženje u šišu, mjesta za sjedenje i polica sa kompletnim priborom. U avliji se nerijetko nalazio dibek.
Da se oduvijek uživalo u kahvi i da ona ima posebno mjesto u našem životu govori i činjenica da postoji oko 30 naziva za isti napitak, pripremljen u raznim prilikama: akšamija (poslije zalaska sunca), ićindijuša (oko ikindije, često uz druženje komšinica), mangaluša (uz mangalu), smočuša (sa kockom šećera koja se umače), srkulja (pije se srkanjem radi većeg užitka), sprža (ona koja “prži“ u ustima, što se smatra lošom kahvom), zijafetka (pri ženskim posjetama), tahmiska (tucana, ne mljevena). Tu su i tatlija (preslatka), tirjatlija (nedovoljno slatka), tankača (previše vode), ačik (nedovoljno popržena), kajmaklija (sa puno kajmaka), te naravno dobro poznate dočekuša, razgovoruša i sikteruša.
Izvor: bosnianexperience.com