Prije tačno osam decenija, 19. septembra 1941. godine, zabilježen je prvi susret Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića. Dogodio se u malom selu srbijanskom Struganik, u rodnoj kući vojvode Živojina Mišića, daleko od gradskih ulica, pod sjenom rata koji je već zahvatao čitavu Jugoslaviju. Iako je historiografija više prostora posvetila njihovom kasnijem susretu u Brajićima, upravo ovaj prvi kontakt nosi u sebi ključne epizode koje otkrivaju rane političke i vojne razlike između partizanskog i četničkog pokreta.
Susret je organiziran u uslovima velike napetosti i neizvjesnosti. Prema zapisima koje je prikupio Nikola Milovanović u knjizi “Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića”, te prema Titovom vlastitom svjedočanstvu zabilježenom u tekstu “Borba naroda porobljene Jugoslavije”, vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda, Josip Broz Tito, odlučio je da se lično susretne s Mihailovićem. Cilj je bio, kako ga je Tito definisao, pokušaj dogovora o zajedničkoj oružanoj akciji protiv okupatora, u skladu s linijom Partije i uz težnju da se izbjegnu međusobni sukobi koji su već pogađali oslobođene predjele.
Tito je, kako se navodi, stigao brzo: nakon što je njegova inicijativa preko kurira dobila Dražinu saglasnost, odmah je krenuo iz Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda u Struganik. Sa njim su bili Miloš Minić, Obrad Stefanović i nekoliko partizana koji su činili pratnju; na suprotnoj strani, uz Mihailovića, bili su Dragiša Vasić i major Aleksandar Mišić, stariji sin vojvode Živojina Mišića, te nekoliko četničkih pratioca.
Iz Titovih zapisa jasno proizlazi da su rezultati sastanka bili skromni. On sam konstatuje: „Sastanku je prisustvovao pored Draže, i poznati velikosrbin Dragiša Vasić i major Mišić… Sastanak je, u stvari, dao slabe rezultate. Draža Mihailović je uporno odbijao da započne bilo kakvu borbu protiv Nijemaca, govoreći da još nije vrijeme…“
Ova rečenica otkriva temeljni raskorak: dok su partizani, svjesni okretanja toka rata i mogućnosti da oružanom borbom oslabe okupatora, zagovarali aktivnije djelovanje, Mihailović je nastojao zadržati oprezniji, selektivniji pristup, zagovarajući, prema Titovoj interpretaciji, taktiku „inteligentne sabotaže“ i izbjegavanje direktnih konvencionalnih sukoba sa njemačkim snagama.
Još izražajnija su zapažanja o političkim i nacionalnim stavovima koje je Tito pripisao Mihailoviću. Prema njegovom svjedočanstvu, Draža je, navodno, otvoreno iznosio stavove o Hrvatima, muslimanima i drugim narodima Jugoslavije, za koje Tito navodi da su se zrcalile u politici odmazde i podređivanja: “On je, kada sam ga pitao šta misli o nacionalnom pitanju, izjavio nedvosmisleno da Hrvati, muslimani i svi ostali moraju biti najstrože kažnjeni i poslije izvjesne odmazde potpuno potčinjeni Srbima.“ Takvi navodi daju važan uvid u međunacionalne napetosti koje su krasile ratnu realnost i utjecale na oblikaovanje politike oružanih grupa.
Sastanak u Struganiku opisao je i Voja Rafajlović, kurir i pratilac, čija se sjećanja nalaze među izvorima. Rafajlović evocira prizor duge trpeze u odžakliji, raspored sjedenja i napetost razgovora: „Draža je seo u prednje čelo, sa leve strane seo je drug Tito, a s desne strane ostao je da sedi Dragiša Vasić… Oko pola sata vođen je nervozan razgovor. Naročito je u tom razgovoru učestvovao Dragiša Vasić…“ U tim bilješkama dolazi do izražaja i atmosfera: mješavina diplomatskih manira, sumnji i žestokih ideoloških razlika koje nijednu stranu nisu uspjele lako pomiriti.
Centralne teme razgovora bile su praktične: kako stvoriti jedinstveno vođstvo ustaničkih snaga, ko bi bio komandant zajedničkih odreda, kakva je priroda pomoći koju bi saveznici mogli poslati te koliko su realne pretpostavke da zajednička akcija izazove žestoke kaznene ekspedicije okupatora protiv civilnog stanovništva. Draža je, strahujući za sudbinu sela i varošica, isticao opasnost masovnih odmazdi; Tito je odgovarao logikom borbe: samo organiziran otpor može oslabiti okupatorske snage i pomoći saveznicima u borbi protiv fašizma.
Ipak, nakon razgovora koji je trajao do oko 20 sati, konačan rezultat bio je ograničen. Dogovori su bili više usmeni i povremeni; osnovne ideološke i strateške razlike ostale su na snazi, što će kasnije dovesti do daljnjih sukoba i sve oštrijeg razdvajanja između partizana i četnika. Upravo zato historiografija, iako pažljivo bilježi ovaj prvi susret, većinski daje prednost kasnijim događajima i sporazumima koji su konkretnije definirali odnose između dviju strana.
U svojoj knjizi “Tito, Mihailović, and the Allies, 1941–1945”, američki historičar Walter R. Roberts susret Tita i Draže u Struganiku 19. septembra 1941. godine opisuje kao ključni, ali neuspješan pokušaj stvaranja zajedničkog fronta protiv okupatora. Roberts naglašava da su razlike među njima bile vidljive već od prvog trenutka: Tito je insistirao na stalnoj i aktivnoj borbi protiv Nijemaca, dok je Mihailović zastupao strategiju čekanja, vjerujući da otvorena konfrontacija može dovesti do masovnih odmazdi nad srpskim selima i iscrpiti snage koje je, prema njegovom mišljenju, trebalo sačuvati za saveznički desant i konačni obračun s okupatorom.
Roberts ističe da je Tito razmišljao u širem kontekstu svjetskog rata i antifašističke koalicije. Njegov plan bio je stalnim akcijama partizana pokazati Saveznicima da u Jugoslaviji postoji aktivan otpor koji zaslužuje političko i vojno priznanje. Mihailović, s druge strane, oslanjao se na svoj položaj oficira Kraljevine Jugoslavije i na početnu podršku Londona, koji ga je u prvoj fazi rata smatrao legitimnim vojnim vođom.
Prema Robertsovoj interpretaciji, Struganik nije donio nikakav formalni sporazum, ali je već tada jasno pokazao nepomirljivost dviju vizija: revolucionarne, nadnacionalne borbe koju je predvodio Tito, i monarhističke, oprezne taktike koju je zastupao Mihailović. Autor dodaje da je upravo ta razlika ubrzo dovela do otvorenog sukoba i da će Saveznici, suočeni s činjenicom da partizani pružaju daleko veći i učinkovitiji otpor, postupno napustiti Mihailovića i prebaciti svoju podršku Titu. Time Roberts ovaj susret vidi ne samo kao epizodu lokalnog značaja, nego i kao prekretnicu u širem geopolitičkom nadmetanju unutar Drugog svjetskog rata.
Iako se datum i glavni učesnici sastanka Tita i Draže u Struganiku 19. septembra 1941. uglavnom podudaraju u izvorima, mnogi detalji i dalje ostaju predmet rasprava. Jedno od osnovnih pitanja je mjesto održavanja: pojedini izvori tvrde da je razgovor vođen u rodnoj kući vojvode Živojina Mišića, dok drugi spominju obližnji ljetnjikovac ili čak alternativne lokacije u selu. Ove razlike ukazuju na problem usmenih svjedočanstava i kasnijih interpretacija, koje historičari i danas nastoje razjasniti.
Sporno je i ko je šta izgovorio tokom razgovora. Tito u svojim zapisima naglašava Mihailovićeve nacionalističke stavove o Hrvatima i muslimanima, dok četnički izvori to umanjuju ili negiraju. U svjedočenjima neposrednih učesnika, poput kurira Voje Rafajlovića, naglasak je na atmosferi i samom toku razgovora, a manje na ideološkim izjavama. Takođe, različito se prenosi i pitanje dogovora: jedni ističu da je postignut makar usmeni sporazum o nenapadanju, dok drugi naglašavaju potpuni izostanak konkretnih rezultata.
Ove kontradikcije pokazuju da je Struganik od početka bio obavijen nejasnoćama i da je njegovo tumačenje zavisilo od političkog i ideološkog okvira izvora. Zato historiografija i danas ovaj susret tretira kao važan, ali u mnogo čemu nedovoljno razjašnjen događaj.
Izvor: Bosna.hr