U petak ujutro, bez prethodne najave i u trenutku kada je svijet još uvijek pratio tok nuklearnih pregovora između Irana i Sjedinjenih Američkih Država, izraelske zračne snage pokrenule su opsežnu vojnu kampanju protiv ciljeva unutar Irana. Gađane su nuklearne elektrane, vojne baze, aerodromi, plinska polja, ali i – po prvi put – privatne rezidencije visokih državnih zvaničnika.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio je kako je napad “preventivan“ i da se radi o nužnoj reakciji na iransku nuklearnu prijetnju. No stvarnost na terenu je haotična – deseci civila su poginuli, a društvene mreže preplavljene su porukama bijesa, zbunjenosti i straha.
Ovo je najveći napad na iranskom tlu od završetka rata s Irakom. Iranci ga sve češće uspoređuju s takozvanim „nametnutim ratom“ iz 1980-ih, kada je Sadam Husein, tadašnji irački predsjednik, pokušao srušiti mladi Islamski režim u Teheranu samo nekoliko mjeseci nakon povratka ajatolaha Homeinija iz egzila.
Danas, više od četiri desetljeća kasnije, režim ajatolaha Alija Hameneija nalazi se pred novom egzistencijalnom prijetnjom – ovoga puta pod daleko sofisticiranijom vojnom silom izraelskih i američkih saveznika, piše Bosna.hr.
Izraelske zračne snage pokrenule su ofanzivu koja nadilazi uobičajene vojne ciljeve. Ovog puta, više nego ikada prije, meta nije bila samo iranska nuklearna infrastruktura – meta je sam režim Islamske Republike. Glavne tačke napada bile su nuklearne elektrane Natanz i Fordow, pogoni za obogaćivanje uranija, ali i ključne osobe vojnog i naučnog aparata Islamske Republike.
Među ubijenima su najviši zvaničnici Revolucionarne garde, uključujući generala Hosseina Salamija i Mohameda Bagherija, što predstavlja udar bez presedana.
Napad je iznenadio i same iranske vođe. Svi su očekivali da će se konačni ton odnosa definirati na diplomatskom sastanku zakazanom za nedjelju u Omanu. No Netanyahu je preduhitrio diplomatske kanale i odlučio djelovati silom. U obraćanju iranskom narodu, pokušao je napraviti razliku između režima i naroda: „Mi vas ne mrzimo. Vi niste naši neprijatelji. Naš zajednički neprijatelj je tiranski režim koji vas tlači i već vas gotovo 50 godina sprječava da živite dostojanstveno.“
Ali dok bombe padaju, retorika gubi snagu. Javnost u Iranu je iznimno podijeljena. Na društvenim mrežama izmjenjuju se pozivi na nacionalno jedinstvo protiv strane agresije, ali i oštre kritike na račun režima.
Ono što Netanyahu pokušava postići nije samo vojni udar, već potpuna promjena političkog poretka u regiji. Nakon uništenja Hezbollaha u Libanu i pada režima Bašara al-Asada u Siriji, izraelski premijer sada cilja najmoćnijeg i najopasnijeg regionalnog aktera – Iran. Njegov krajnji cilj nije samo vojna pobjeda, već postavljanje režima koji će biti blizak Zapadu, posebno SAD-u i Izraelu. No jasno je da to nije moguće ostvariti samo bombama – potreban je i unutrašnji ustanak.
I dok se režim u Teheranu pokušava konsolidirati i istodobno prijeti “snažnom osvetom”, paralelno se odvija tihi, ali sve glasniji povratak jednoga imena koje je prije gotovo pola stoljeća nestalo iz političke historije zemlje – Reze Pahlavija, sina posljednjeg iranskog šaha.
“Vrijeme vaše slobode dolazi prije nego što mislite”, poručio je izraelski premijer Benjamin Netanyahu, otvoreno govoreći iranskom narodu. S druge strane, gotovo sinronizirano, Reza Pahlavi, izgnani prijestolonasljednik, objavio je vlastiti apel međunarodnoj zajednici: “Podržite narod Irana u rušenju režima koji je oteo našu domovinu.”
Ova dvostruka ofanziva – vojna iz Tel Aviva i politička iz egzila – označila je dosad najozbiljniji pokušaj destabilizacije režima od Islamske revolucije 1979. godine. Dok izraelske rakete uništavaju strateške ciljeve, Pahlavi pojačava svoj pritisak na dijasporu i međunarodne aktere kako bi pripremio teren za vlastiti povratak.
Netanyahu nije krio ambiciju da sruši režim u Teheranu. Operacija “Uzlazni lav”, kako ju je nazvao, najavljena je kao udarac protiv “brutalne diktature”, a ne protiv naroda. Njegove riječi na hebrejskom i farsiju namijenjene su ohrabrivanju iranske javnosti da iskoristi trenutak slabosti režima. U tom se okviru savršeno uklapa i simbolika Reze Pahlavija, koji za mnoge predstavlja povratak izgubljenog suvereniteta i kontinuiteta iranske historije.
Princ Pahlavi, koji od šahovog pada nije kročio na tlo domovine, sve glasnije istupa u javnosti. U februaru ove godine, na Konferenciji o ljudskim pravima i demokratiji u Ženevi, objavio je da “preuzima vodstvo u tranzicijskom pokretu prema demokratiji”.
U aprilu 2023. godine, tokom historijske posjete Jerusalemu, primljen je s najvišim državnim počastima i pozdravljen kao potencijalni budući vođa oslobođenog Irana. Njegovo prisustvo na Zidu plača simbolično je prizivalo historijske veze između Persije i jevrejskog naroda, posebno priču o Kiru Velikom.
Međutim, Rezin uspon nije bez kontroverzi. Među dijasporom i dalje postoji duboko nepovjerenje prema nasljeđu dinastije Pahlavi. Sjećanja na zloglasni SAVAK, šahovu tajnu policiju i represiju tokom posljednjih godina monarhije, još uvijek su živa. Princ stoga ne traži otvoreno restauraciju monarhije. U brojnim intervjuima ističe da mu nije cilj kruna, već sekularna, demokratska i slobodna iranska republika utemeljena na vladavini prava i ljudskim pravima.
“Ne želim vlast. Želim da iranski narod odluči”, često ponavlja. Njegova politička platforma uključuje zaštitu prava žena, etničkih manjina i LGBTQ+ osoba, kao i potpunu sekularizaciju države. No, problem ostaje: opozicija u egzilu teško pronalazi zajednički jezik.
Iranska dijaspora duboko je podijeljena. Iako su nakon smrti Mahse Amini 2022. godine i protesta pod sloganom “Žena, život, sloboda” mnogi očekivali snažniji zamah opozicije, stvarnost je pokazala suprotno. Pokušaj formiranja zajedničke Alijanse za demokratiju i slobodu u Iranu (ADFI), u kojoj su sudjelovali i Pahlavijevi saveznici, ali i centristički i lijevi politički akteri iz Evrope, raspao se zbog neslaganja. Čak ni podrška nobelovke Shirin Ebadi nije bila dovoljna da održi jedinstvo.
Ebadi je izjavila: “Bez jedinstva u opoziciji, nikada se neće srušiti Islamska Republika.” No upravo to jedinstvo je ono što hronično nedostaje. Reza Pahlavi, unatoč sve jačem međunarodnom profilu, nije uspio uvjeriti sve frakcije da je upravo on – ili barem njegova platforma – najbolji put prema promjeni režima.
Nova dinamika došla je i s povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Reza Pahlavi ima snažne veze s republikanskom administracijom, posebno sa državnim sekretarom Marcom Rubiom, i njegovo je zalaganje za maksimalni pritisak na Teheran dobilo dodatni poticaj. Ipak, za princa je bio bolan udarac kada je Trump početkom aprila pokazao spremnost za posrednički dijalog s Teheranom o novom nuklearnom sporazumu.
Pahlavi je odmah reagirao, kritizirajući pokušaje diplomatskog približavanja kao “opasnu iluziju” i “manipulaciju režima u Teheranu” kako bi kupili vrijeme i učvrstili vlast. Umjesto toga, zagovara nastavak pritiska – političkog, vojnog i ekonomskog – sve do trenutka kada se u zemlji otvori pukotina za promjenu vlasti.
Pitanje svih pitanja ostaje: može li se Islamska Republika doista srušiti?
Izvor: Bosna.hr