Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prolazi kroz najdublju političku krizu otkako je na vlasti. Slika o njemu kao svemoćnom vođi – neuništivom, neprospavanom, nepogrešivom, urušila se u svega četiri mjeseca.
Jedan od ključnih elemenata na kojima počiva svaka autoritarna vlast je kult vođe, a taj kult Aleksandar Vučić je brižljivo gradio od 2012. godine.
Sliku o sebi kao velikom lideru Vučić je počeo graditi na tzv. borbi protiv korupcije, pa se za potrebe te predstave predstavljao kao “srpski Eliot Nes koji je spreman na svaku žrtvu kako bi uništio tu društvenu pošast”, piše Nova.rs.
Paradoksalno, upravo je korupcija, čiji je on pokrovitelj, dovela do pada nadstrešnice u Novom Sadu i pokrenula proteste koji su za kratko vrijeme razbili sliku koju je o sebi gradio gotovo 13 godina.
“On više nema apsolutnu podršku. Ova situacija je samo potvrdila da on nije nepobjediv, da njegova vlast nije savršena, a da on nije savršeni strateg. On je kontrolisao sve poluge moći, a onog trenutka kad mu se nešto izvuklo iz ruku, pokazalo se da on opstaje na podršci dijela svog biračkog tijela, ali i na nečemu što je ‘ćaćilend’”, pojašnjava u razgovoru za “Novu” Dušan Spasojević, profesor na Fakultetu političkih nauka.
Građani oslobođeni od straha – panika za vlast
Simbolično, sliku o moći zamijenila je slika šatora i truba ispred Skupštine – takozvani “ćaćilend”. A s druge strane, danas više nego ikad djeluje da su građani oslobođeni od straha, te da je čak i dio pristalica vlasti prestao reagirati na pritiske i prijetnje.
“Ljudi kojima je on prijetio i na tome gradio odnose se evidentno oslobađaju”, napominje na početku razgovora za naš dnevni list psihologinja Ana Mirković.
A kako je došlo do te promjene? I kako su ljudi shvatili da veliki vođa nije baš toliko veliki, a nije baš ni vođa?
Mirković nas vraća na događaj iz 2023. godine i podsjeća da je i tada došlo do snažnog udara na Vučićev kult ličnosti kad su učesnici napuštali skup baš u trenucima kad im se predsjednik obraćao.
“To je bila prva degradacija. Mi smo imali to tvrdo krilo koje je sklono idealizirati lidera, ali je činjenica da je većina tih ljudi bila zastrašena, uplašena, ucjenjivana i psihički zlostavljana. Sad vidimo da ni to tvrdo krilo nema nikakvog poštovanja prema vođi, a oni čak i sami priznaju da su plaćeni i da moraju biti na njegovim skupovima. Iskonsku ljubav i divljenje tom čovjeku pokazuje najminimalniji procenat ljudi”, podvlači naša sagovornica.
Dragan Popović, doktor istorijskog prava i direktor Centra za praktičnu politiku, za “Novu” objašnjava da taj pomenuti gubitak podrške i ljubavi od strane birača je nešto što Vučića najviše plaši.
“Svaki autoritarni lider gradi svoj imidž na tome da je nepogrešiv i nezamjenjiv. To je krinka pod kojom nastupaju autoritarni lideri, zašto ukidaju demokratiju, zašto suspenduju višestranačje i uništavaju alternativu sopstvenoj vladavini. Kad taj oreol besprijekornosti počne pucati u očima onih kojima je namijenjen – tad je znak za paniku”, objašnjava on.
Upravo je ta panika dovela do toga da, kako ističe Ana Mirković, predsjednik prijeđe u odbrambenu poziciju.
“A on nije navikao na to. Iz svakog njegovog oblika ponašanja vidi se da je u panici i zbog toga vuče poteze očajnika. Njemu su studenti srušili kult ličnosti onog trenutka kad su ga prozvali nenadležnim i predmetnom institucijom. Kad nekome ko ima tako grandioznu, a neutemeljenu sliku o sebi, kažete da je nenadležan, to dovodi do potpunog kolapsa”, objašnjava psihologinja Mirković.
Šta nas dalje čeka?
Da bi se ova slika o kojoj govore naši sagovornici potvrdila, prema riječima Spasojevića, neophodna je neka vrsta formalnog poraza ili ustupka.
“To bi moglo doći, na primjer, već na narednim lokalnim izborima. Mi sad možemo vidjeti jasniju prirodu ovog režima i nema više tog pretvaranja i gubljenja vremena. Nažalost, kakav je zaista ovaj režim i na šta su sve spremni ćemo vidjeti u trenutku kad zaista budu pred padom. Za sad nam je jasno da je riječ o represivnom režimu, ali ne znamo koliko još može biti”, navodi Spasojević.
S druge strane, Dragan Popović ističe da je teško praviti paralele s događajima iz istorije, ali da primjeri iz prošlosti sugerišu da za autoritarni režim u Srbiji postoje dva izbora.
“Prvi je da krenete u demontažu sopstvene vlasti i da se pripremate na povlačenje iz politike ili na bijeg, što važi za države u kojima su ekstremne situacije. Drugi izbor je da pokušate zadržati vlast po svaku cijenu, a to podrazumijeva represiju i podiže sve na jedan viši nivo. To onda znači da prelazite u otvorenu diktaturu i u zemlju tipa Lukašenkove Bjelorusije. Mi vidimo da Vučić sada pojačava represiju, ali i još uvijek ima prostora da izabere drugačiji put”, zaključuje Popović.
Izvor: Nova.rs