Incident koji se desio sinoć ispred Administrativnog centra Vlade Republike Srpske u Istočnom Sarajevu zorno je pokazao sve slabosti i duboke pukotine bosanskohercegovačkog ustavno-pravnog poretka.
Pokušaj pripadnika Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) da postupi po nalogu Suda i Tužilaštva BiH i liši slobode Milorada Dodika – osumnjičenog za krivično djelo “Napad na ustavni poredak“ – zaustavljen je od strane naoružanih pripadnika MUP-a Republike Srpske.
To nije samo pravni incident. To je sigurnosna prijetnja. I to, možda najopasnija od kraja rata.
Policajci SIPA-e, koji su, prema sopstvenom saopćenju, postupali u civilu i s ciljem izbjegavanja sukoba, nisu ni dobili priliku da realizuju naredbu. Spriječeni su od strane pripadnika MUP-a RS, koji su odbili da postupe po zakonu države čiji su i sami dio. Ne samo da je hapšenje osujećeno, već je to učinjeno uz ozbiljne naznake prijetnje upotrebom sile. Izjava da “neće dozvoliti lišenje slobode” uz otkočene puške bila je poruka da zakon države BiH u tom trenutku i na tom mjestu ne vrijedi.
Takav čin ne može se tumačiti drugačije nego kao otvoreni, oružani otpor državnim institucijama i uvođenje paralelizma vlasti u kojem jedan entitet osporava nadležnosti države. Ako entitet može fizički blokirati djelovanje državne agencije, onda više ne govorimo o unutrašnjim političkim neslaganjima, već o faktičkom uspostavljanju autonomne zone izvan dometa zakona BiH.
Nekom vrstom Dodikove SAO, tri decenije nakon onih Radovana Karadžića i Radoslava Brđanina.
I teško je odlučiti šta je u tom cirkusu zvanom navodno privođenje Dodika bilo mučnije gledati. Inspektora SIPA-e s plavom fasciklom u ruci koji izgleda sluđeno i sjađeno u isto vrijeme, svjestan uzaludnosti zadatka, baš kao da je krenuo naplatiti RTV pretplatu negdje u Zapadnoj Hercegovini. Ili policajce MUP-a RS na kojima su oznake susjedne Srbije.
Šutnja međunarodnih aktera, posebno EUFOR-a, koji je zadužen za očuvanje sigurnosti i stabilnosti u BiH, još je alarmantnija. Dok EUFOR svakodnevno provodi nekakve „vježbe“ širom BiH, na terenu, u stvarnoj situaciji u kojoj su mir i sigurnost zaista ugroženi – njih nigdje nema.
Šutnja u trenucima kada se državu osporava uz prijetnje oružjem, ne samo da narušava povjerenje građana, već i legitimitet same misije Althea. Posebno zabrinjava činjenica da u misiji učestvuju, štaviše, vode je vojnici iz država koje u svojoj vanjskoj politici otvoreno podržavaju pojedince koji potkopavaju ustavni poredak BiH.
Poput Mađarske.
No, možda još opasnija od šutnje EUFOR-a jeste šutnja domaće političke vlasti. U trenutku kada se pred očima javnosti dešava najdirektniji izazov državnim institucijama od uspostave sigurnosne arhitekture BiH, izostaje bilo kakva reakcija tzv. „trojke“ – stranaka koje su na vlast došle s obećanjem obnove institucija i evropskog puta.
Vlast u Sarajevu je nijema, takozvana „trojka”, koja se dok je bila opozicija zaklinjala u pravnu državu, sada kao da ne zna ni šta je zakon, ni šta je država. Njihov kukavičluk ne ogleda se samo u tišini, već i u potpunom odsustvu inicijative. Ovdje se ne radi o tome da nisu uspjeli reagovati – ovdje se radi o tome da nisu ni pokušali.
Odsustvo odlučne reakcije, ili barem jasne osude, govori mnogo više od pukog političkog kalkulisanja. Ono šalje poruku da se i na najopasnije napade na ustavni poredak može reagovati ignorisanjem – sve dok to ne ugrozi političku stabilnost u Sarajevu. Takav pristup, međutim, ne vodi očuvanju mira. Naprotiv, on obeshrabruje profesionalce u državnim institucijama, ohrabruje separatist i gasi i ono malo povjerenja naroda u državne institucije.
Tužna je činjenica da je vlast sa svojim botovima potrošila više energije eksploatirajući priču o kanafi u Begovoj džamiji na bajramskom namazu ili na nelegalni izbor novog UO RTV Federacije, kako bi tamo mogla uhljebiti svoje ražalovane kadrove, nego da osmisli akciju hapšenja osobe koja je de facto otcijepila 49% države Bosne I Hercegovine.
Odavno smo prešli prag političke krize. Sada smo duboko u sigurnosnoj krizi. Naredba državnog suda nije realizovana jer su joj se fizički suprotstavile oružane snage entitetske policije. U svakoj drugoj državi to bi se zvalo oružana pobuna. Jer to ona i jeste. U Bosni i Hercegovini to se naziva „institucije funkcioniraju, pustimo ih da rade svoj posao”.
U ovakvim trenucima se mjeri snaga i kredibilitet države. Ako se zakon ne može provesti svugdje, onda nemamo državu. Ako institucije šute kad im se ospori autoritet, onda su same pristale na vlastitu nevažnost. I ako vlast ne zna odgovoriti na prijetnju, onda nije vlast.
Vrijeme je da se konačno prestane praviti kompromis s ustavnim poretkom. Jer kompromis sa zakonom, po definiciji, znači njegovo kršenje. A država koja pristaje da joj se zakon krši – nije više država.
Neka se vlast u Sarajevu konačno zapita zašto su (nametnuti) tu – da li su tu da grade i štite državu ili da statiraju u insititucijama, snimaju kasnonoćne selfije po TikTok ili se smucaju po Sjedinjenim Državama dok im naouružani policajci sa 4S na uniformama tu istu državu lome, na jedva nekoliko kilometara od zgrade Predsjedništva BiH.
Izvor: Bosna.hr