Srpskom protestnom pokretu prijeti neuspjeh, kao i mnogim sličnim širom svijeta. Razlog je uvijek isti: odbijanje saradnje sa političkim strankama, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung.
“Mjesecima se održavaju protesti protiv predsjednika Aleksandra Vučića i njegove stranke, a sredinom marta na jednom skupu u Beogradu okupilo se više od 300.000 ljudi. Tako masovne proteste Srbija nije vidjela još od oktobra 2000. godine, kada je svrgnut Slobodan Milošević. Četvrt vijeka kasnije, neki u Srbiji vjeruju da se historija ponavlja“, piše Michael Martens za Frankfurter Allgemeine Zeitung u opširnoj analizi snaga i slabosti ovih protesta, a prenosi Deutsche Welle.
Pokret bez vodstva može dovesti do neuspjeha
Autor navodi da se “protestni pokret, koji je započeo u akademskim krugovima, proširio, iako i dalje studenti čine njegovu okosnicu i određuju njegov ton“. Međutim, “ni nakon pola godine, nijedno ime se ne vezuje za protestni pokret“.
“Ono što je u početku bila snaga, moglo bi, na duže staze, dovesti do neuspjeha protestnog pokreta. Jer trajno odsustvo vodstva prijeti da postane velika slabost – isto kao i politička nezavisnost pokreta“, smatra autor.
Martens dalje piše da “ti studenti nipošto ne žele imati posla sa političkim strankama“, da su mnogi “gotovo ponosni na to“, i smatra da je to razumljivo i logično “s obzirom na stanje srpske opozicije“.
O opozicionim strankama u Srbiji autor kaže da su “međusobno zavađene“ i da „neke od njih predvode političari koji se i sami smatraju korumpiranim. Stiče se utisak da Vučiću i njegovoj stranci prebacuju korupciju i zloupotrebu položaja samo zato što bi i sami htjeli doći na vlast – kako bi se bavili korupcijom i zloupotrebom položaja“.
“Ali Srbija nije ni Rusija ni Bjelorusija“, piše Martens. “Srbija ima očuvan parlamentarni sistem. Na vlast dolazi onaj ko osvoji većinu u parlamentu. A to su ipak stranke“.
“Bez stranaka se malo šta može postići u parlamentarizmu“, navodi autor: “Protestni pokreti mogu pokrenuti važne promjene, ali ne mogu zauvijek sačuvati svoju energiju. U nekom trenutku demonstracije se jednostavno ugase“.
Revolucija je malo vjerovatna
“Zbog toga se postavlja pitanje dugoročne perspektive protesta čiji učesnici ne žele imati posla ni sa jednom strankom, niti žele osnovati vlastitu“.
Na retoričko pitanje o tome da li demonstranti možda imaju na umu revoluciju, autor odgovara da bi takav prevrat bio „malo vjerovatan“ zbog toga što „Vučić itekako ima podršku stanovništva“ koje pak čini „40 posto biračkog tijela“.
“Upravo zato do promjene vlasti može doći samo redovnim putem – preko izbora i političkih stranaka“, piše Martens i objašnjava: “Stranke mogu učvrstiti i kanalisati prolaznu i nejasnu političku volju koja se ispoljava u masovnim protestima“.
Martens u članku za FAZ navodi ključne misli o ovoj temi nobelovca Eliasa Canettija (Masa i moć) i američkog novinara Vincenta Bevinsa (“Ako sagorimo. Decenija masovnih protesta i izostala revolucija“).
“Bevins se u svojoj knjizi bavi pitanjem zašto su toliko masovni protesti u skorijoj prošlosti propali. Razgovarao je s više od 200 svjedoka i aktivista iz desetak zemalja u kojima su između 2010. i 2020. izbili veliki protesti“.
“Sedam od tih zemalja doživjelo je nešto gore od neuspjeha: situacija se pogoršala… Kult stranačke nezavisnosti često je nosio sjeme neuspjeha u sebi… Ne postoji politički vakuum. Ko se sprema promijeniti politički sistem, mora biti spreman da, u slučaju uspjeha, preuzme vlast“, citira FAZ Bevinsa, koji je također upozorio da ne treba previše očekivati od masovnih protesta: “Inspirativni, demokratski eksperimenti ne dovode nužno do promjena.“
Neki vjeruju da Srbija može postati bolje društvo samo kroz proteste
“To je slučaj i sa Srbijom“, smatra Martens. „Dio srpskog društva već mjesecima idealizira i pravi heroje od studenata koji protestuju. A onome ko iznosi sumnje ili vidi nedostatak strategije iza protesta, brzo će biti dodijeljena etiketa pristalica Vučića. Pogotovo što mnogi studenti, kao i mnogi opozicioni srpski mediji, pa i strani izvjestitelji, nekritički slave njihovu akciju“.
“Čini se da su neki čak počeli vjerovati da je moguće da, samo kroz svoje proteste, Srbija postane bolje društvo, brže nego što je itko mogao zamisliti“, primjećuje autor i upozorava: “Razočarenje bi moglo biti još veće, a moglo bi se dogoditi vrlo brzo.“
“Dovesti 300.000 ljudi ili više na proteste je snažan znak. Ali, ako iz toga ne nastane stranačka politička alternativa, dugoročno gledano, to ništa ne znači. Ili je samo način da bezazleno potroši vrijeme. Isto tako su ti ljudi mogli igrati mini golf“, piše FAZ.
“Nova stranka u Srbiji nije na vidiku. Naravno, mnogo je ljepše voziti bicikl od Srbije do Francuske (…), nego se posvetiti napornom stranačkom radu. Počinje se u lokalnoj politici. Dok drugi uživaju u večeri u kafićima ili s porodicom, članovi stranaka raspravljaju o akcijama lijepljenja plakata i statutima. To su sitni kompromisi u polupraznim dvoranama“, piše FAZ i konstatuje: “Nema tu ničeg glamuroznog“.
Duboko antidemokratski prezir prema strankama
“Ali, u parlamentarnim demokratijama, stranke jesu i ostaju glavni mehanizmi prenošenja političke volje“, piše na kraju autor uz nekoliko oštrih riječi na račun onih koji protestuju:
“Prezir prema strankama – svim strankama – koji dolazi od ponosnog nezainteresovanog stava mnogih mladih aktivista, duboko je antidemokratski. Arogancija kojom se distanciraju od političkih stranaka i uzdižu iznad njih nameće pitanje: Da li mladi ljudi u Srbiji zaista zaslužuju promjene koje traže?“ završava Frankfurter Allgemeine Zeitung, dodajući da se “to pitanje ne postavlja samo u Srbiji“.
Izvor: DW