U poratnim godinama, dok su ruševine Drugog svjetskog rata još svjedočile o razmjerama razaranja, socijalistička Jugoslavija krenula je u jedan od svojih najambicioznijih društvenih eksperimenata – omladinske radne akcije. U početku zamišljene kao način da se gladnoj omladini obezbijedi hrana i smještaj, a istovremeno obnovi razorena infrastruktura, akcije su ubrzo postale masovni pokret koji će obilježiti čitavu epohu.
Već 1946. i 1947. godine izgrađene su prve dvije velike željezničke dionice: 92 kilometra pruge Brčko–Banovići te 242 kilometra pruge Bosanski Šamac–Sarajevo. Za manje od godinu dana, na te dvije trase radilo je više od 270.000 “akcijaša“ iz svih krajeva zemlje, a među njima i dobrovoljci iz socijalističkih i zapadnih država. Upravo na pruzi Šamac–Sarajevo lopatu su držali i budući državnici – Šveđanin Olof Palme i Kanađanin Pierre Trudeau, a pruga je puštena u promet na današnji dan – 17. novembra 1947. godine.
To je bio početak fenomena koji će obuhvatiti više od tri decenije društvene mobilizacije. Akcije su imale svoj štab, komandanta, bataljone i čete, a korijeni ovakvog organiziranja datirali su još iz ratnih godina, kada je omladina u Narodnooslobodilačkoj borbi dala 35 miliona radnih dana. Prvi organizirani kolektivni napor – “Žetva u Saničkoj dolini“ 1942. – postavio je temelje pokretu koji će poslije rata prerasti u državni projekat.
Sa 80 posto uništene željezničke mreže i gotovo potpuno devastiranom industrijom, nova jugoslavenska vlast nije imala sredstva za hitnu obnovu. Zato je početkom 1946. donesena odluka o oslanjanju na dobrovoljni rad. Tako je 1. april – dan početka priprema za gradnju pruge Brčko – Banovići – postao Dan omladinskih radnih akcija.
Prijevoz, sigurnost, oprema i smještaj bili su organizirani socijalističkom strogošću, ali entuzijazam omladine bio je ono što je pokret držalo živim. Brigadiri su često dolazili direktno iz ratom uništenih sela i gradova, a radili su rame uz rame s vršnjacima iz Poljske, Čehoslovačke, Francuske i drugih zemalja.
Uslijedile su nove pruge: Doboj–Banja Luka, Kučevo–Brodica, Šabac–Zvornik, ali i monumentalni industrijski objekti. Omladina je gradila tvornicu “Ivo Lola Ribar“, hemijski kombinat u Vitkovićima kod Goražda, željezaru u Zenici, tvornicu tekstila u Novom Pazaru, kao i niz drugih postrojenja širom zemlje. Paralelno su nicala i velika stambena i urbanistička naselja – Novi Beograd, Nova Gorica, Novi Travnik, studentski domovi od Ljubljane do Zagreba.
Dani na radnim akcijama bili su strogo organizirani. Ustajanje u zoru, fizički rad na terenu do popodneva, pa povratak u kamp, gdje je omladina učestvovala u kulturnim, sportskim i političkim aktivnostima. Pored rada na gradilištima, tu su bili i kursevi – od elektrozavarivanja i daktilografije, do kozmetike i ikebane. Brigadiri su polagali ispite za suce, učili voziti mopede i traktore, gledali kino projekcije i slušali politička predavanja.
Bio je to spoj fizičkog napora, druženja, ideološke edukacije i mladenačkog entuzijazma, koji je mnogima ostao jedno od ključnih iskustava mladosti.
Historičari fenomen radnih akcija obično dijele u šest faza – od ratnih akcija, preko velikih poslijeratnih mobilizacija, pa do perioda smanjene aktivnosti i kasnije reafirmacije dobrovoljnog rada krajem 1960-ih. Iako je u kasnijim godinama njihov ekonomski značaj bio sve manji, simbolički i politički značaj ostao je ogroman. ORA-e su postale jedan od najprepoznatljivijih oblika socijalističke kulture, ritual zajedništva i ideološke lojalnosti.
Omladinske radne akcije tako su ostale upamćene kao idealizirani simbol vremena kada je, barem u kolektivnoj svijesti, čitava zemlja – od učenika do budućih premijera – radila rame uz rame, uvjerena da gradi pravednije društvo i svjetliju budućnost.
Izvor: Bosna.hr