Scila i Haribda. Rogovi dileme. Rock and hard place. Čekić i nakovanj. Koju god od ovih fraza upotrijebili one uvijek označavaju istu situaciju gdje se subjekt nalazi između dvije opasnosti koje se primiču jedna drugoj i prijete da ga unište silinom svoga sudara.
Upravo to jeste situacija u kojoj se danas nalazi bošnjački narod. Ubrzano naoružavanje Srbije i Hrvatske te efektivno razoružavanje Bosne i Hercegovine kroz srpske i hrvatske blokade održavanja postojećih, a kamoli nabavke novih, sredstava za Oružane snage Bosne i Hercegovine prave ozbiljan regionalni disbalans u vojnoj, a time i političkoj moći u korist onih kojima smeta suverenitet Bosne i Hercegovine te politički subjektivitet bošnjačkog naroda, piše Stav.ba.
Sama činjenica da Hrvatsku i Srbiju naoružava kolektivni Zapad, upravo ona geopolitička adresa u čiju je dobru volju bošnjačka politika uložila sve svoje dugoročne nade, te ako se na to doda imperijalni politički inžinjering zapadnih ambasada i visokog predstavnika kojim je bošnjački narod obespravljen i politički neutraliziran te mu nametnuta nereprezentativna vlast “trojke”, onda se već može nazrijeti mračni scenarij ponavljanja situacije ne iz 1992, već one iz 1941. godine.
Jer kako god se pogleda ovakav razvoj situacije, za posljedicu će imati prvo – degeneriranje Bosne i Hercegovine iz suverene države na neki nedefinirani prostor na kojem će se sudarati ili komplementirati međunarodni interesi, prije svega njenih, sada mnogo jačih susjeda, a drugo – svođenje Bošnjaka iz pozicije političkog subjekta u položaj običnog objekta takve politike.
Istini za volju, u svemu ovome ima nemale krivice naše politike, nazivali je bošnjačkom ili probosanskom.
Prva i osnovna greška bila je pogrešna dugoročno strateška odluka da se u kontekstu odbrane države i naroda sve karte stave na dobru volju kolektivnog Zapada da ispuni svoja usmena obećanja. Takva odluka počiva u činjenici da naše elite nisu internalizirale proživljeno iskustvo agresije, te su, opterećene vijekovima djelovanja i preživljavanja pod stranim centrima moći, posjedovanje vlastitih oružanih snaga, kao i svaki suverenizam u tom smislu, gledale kao na nužno zlo, historijski incident, nenormalno i neodrživo strane iz kojeg se što prije treba vratiti u Bosni i Bošnjacima prirodno stanje normalnosti života pod nadnacionalnim “sigurnosnim kišobranom”. Svejedno ko ga držao otvorenim – Sultan, Car, Kralj ili Maršal.
Konkretno gledajući, jedan od najgorih poteza ovdašnje politike zasigurno je bio amandman Zlatka Lagumdžije iz 2014. godine na Sporazum o subregilnalnoj kontroli naoružanja, čime je omogućeno Srbiji i Hrvatskoj da se naoružavaju do mile volje po vlastitom nahođenju, dok su Bosni i Hercegovini, tačnije Bošnjacima ostale trajno svezane ruke kroz blokade srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini koje čak pokušavaju i da ukinu Oružane snage BiH i tako demilitariziraju Bosnu i Hercegovinu, tj. Bošnjake. Nimalo slučajno, SDP je iste godine “poklonio” i podjednako sporni “Zakon o prebivalištu”.
Uz ovakvu Lagumdžijunu veleizdaju bošnjačkih interesa treba dodati i svojevremenu odluku o ukidanju vojnog roka u Bosni i Hercegovinu, koja je, nimalo slučajno, donesena u okviru kampanje na kojoj su zajednički sarađivali “naši zapadni prijatelji” putem svojih “dobronamjernih izjava”, njihove “nevladine organizacije” putem svojih plaćenih kampanja te srpski faktor kroz planirane provokacije prilikom polaganja regrutskih zakletvi. Danas Srbija i Hrvatska vraćaju vojni rok, a Bosna i Hercegovina to nije u stanju zbog srpsko-hrvatskih blokada. Rezultat ponovo isti kao i s naoružavanjem. Srbija i Hrvatska jačaju efektive, Srbi i Hrvati služe rok u maticama, a Bošnjaci ponovo goloruki, ovaj put i vojno neobrazovani.
Naravno današnja bošnjačka situacija nije historijska novina. Bošnjaci su nekoliko stotina godina u sličnom žrvnju između dva aktivna zla, no okretanje neumoljivog točka historije, i s time vezano usavršavanje sredstava za uništavanje i masovno ubijanje, pokazuje da svaki novi izazov donosi sve veće bošnjačke žrtve i trajno smanjuje i broj Bošnjaka i njihov životni prostor.
Bošnjaci sebi ne mogu i ne smiju dopustiti da razlika tuđe (nad)moći i bošnjačke (ne)moći postane takva da isprovocira nove napade. Po bilo kakvu cijenu. Hoće li se pojaviti neki novi bošnjački Odisej koji će to na vrijeme razumjeti, te uspješno provesti bošnjački brod kroz smrtonosne klisure koje mu prijete?