Dvadesetog januara, tokom ceremonije inauguracije Donalda Trumpa u Washingtonu, uz novog predsjednika nisu bili samo političari i dostojanstvenici, već i neki od najpoznatijih “superbogataša” svijeta: od Elona Muska, čovjeka koji stoji iza Tesle i SpaceX-a, do Jeffa Bezosa, osnivača Amazona, Marka Zuckerberga, tvorca Mete i Tima Cooka, izvršnog direktora Applea.
Njihovo prisustvo ponovo je rasplamsalo raspravu o temi koja je oduvijek prožimala historiju moći: vezi između bogatstva i političkog utjecaja. Trump nije izoliran slučaj; od antičkih vremena bogati su često oblikovali sudbine cijelih naroda. Kroz stoljeća, društvo ih je voljelo, ponekad preziralo, ali nikada ignoriralo.
Koga se može smatrati “superbogatašem”? Odgovor nije jednostavan, posebno ako tražimo definiciju koja vrijedi za sva doba. “Ako bogatstvo shvatamo kao materijalno – isključujući ljudski kapital i mreže odnosa – onda ga možemo mjeriti kao ‘neto vrijednost’ domaćinstava”, objašnjava Guido Alfani, profesor ekonomske historije na Univerzitetu Bocconi u Milanu i autor knjige „Kao bogovi među ljudima: Historija bogatih na Zapadu“.
“Bogati su na vrhu ekonomske piramide, iako se prag za njihovo definiranje mijenja s vremenom. Općenito, bogatim se smatra onaj ko posjeduje barem deset puta više od medijanskog bogatstva, odnosno pripada među otprilike 5% najimućnijih u populaciji.” Danas bi to u većini evropskih zemalja, značilo posjedovanje između 3,5 i pet miliona eura u nekretninama i novcu.
U privredi antike dominirali su zemljoposjednici čiji su ogromni posjedi jamčili prihod i društvenu moć, dok se na trgovinu gledalo sumnjičavo – toliko da su oni koji su se bavili poslom često koristili posrednike kako bi izbjegli optužbe za nemoral.
U Rimu su ekonomske nejednakosti bile očite: “Tokom vladavine Nerona (54.–68. n.e.), šest ljudi posjedovalo je polovinu zemlje u cijeloj provinciji Africi”, kaže Alfani. “Od drugog stoljeća pr. n.e. do principata Augusta (1. stoljeće n.e.), koncentracija bogatstva naglo je rasla, s 4-5 miliona na oko 400 miliona sestercija. Među najbogatijima isticali su se ljudi poput Marka Licinija Krasa (115.–53. pr. n. e.), čije je bogatstvo dosezalo 200 miliona sestercija i Augustove porodice s 250 miliona. Bili su to ogromni iznosi: za poređenje, to je odgovaralo količini od oko 20 tona zlata.”
U Rimu, kako u republikansko tako i u carsko doba, bogatstvo je postalo ključno oruđe za stjecanje moći, ugleda i naklonosti putem mecenstva i finansiranja javnih radova. Nisu samo patriciji i carevi živjeli u izobilju: Marko Antonije Pallans, bivši grčki rob iz 1. stoljeća, nagomilao je nevjerojatno bogatstvo prije nego što ga je Neron otrovao i prisvojio njegovu imovinu.
S dolaskom kršćanstva, pretjerani luksuz osuđivali su crkveni oci kao sinonim za grijeh, iako su srednjovjekovni teolozi smatrali da plemići imaju nekakvo “prirodno pravo” na blagostanje zbog svoje uloge branitelja zajednice. U kontekstu u kojem je zaštita podanika bila sveta dužnost, bogatstvo je postalo pravedna nagrada za njihov trud.
“Stvari su se počele mijenjati kada su se u 11.–12. stoljeću uz feudalno plemstvo pojavili trgovci i bankari koji nisu bili plemići”, kaže Alfani. “To se posebno dogodilo u talijanskim komunama, gdje su se finansije razvile iz dva razloga: radi olakšavanja trgovine na daljinu i finansiranja ratova knezova.”
Teolozi tog doba, poput Svetog Tome Akvinskog (oko 1224.–1274.), pokušali su se suprotstaviti tom trendu koji su smatrali grešnim, ali nisu uspjeli: novi ekonomski sistem bio je previše uspješan da bi ga se zaustavilo. Rezultat? Unatoč vatrenim propovijedima siromašnih redova i osudama lihvarenja, u trgovačkim središtima poput Firence i Venecije veliki bankari pronašli su načine da zaobiđu problem, stekavši sve veće priznanje zbog svoje blizine vladarima.
No, činili su to na vlastiti rizik: slučaj porodica Bardi i Peruzzi, moćnih firentinskih bankarskih porodica koje su sredinom 14. stoljeća posudile ogromne svote kralju Eduardu III. tokom Stogodišnjeg rata, to dokazuje. Kad je kralj prestao otplaćivati dugove, njihova se imperija srušila, uzrokujući jednu od najgorih finansijskih kriza srednjeg vijeka.
Možda upravo kako bi izbjegli takve situacije, Medici, firentinski bankari izvan plemićke elite, odlučili su svoju ekonomsku moć pretvoriti u direktno političko djelovanje. “Godine 1433. Cosimo de’ Medici bio je protjeran zbog optužbi da želi ukinuti republiku, ali slijedeće godine grad se našao u finansijskim problemima: nakon poraza od Lucce, Firenca je bila pred bankrotom i trebala je likvidnost za pokrivanje dugova”, objašnjava Alfani. “Cosimo je pozvan natrag i ponudio se spasiti javne finansije otkupivši gradski dug. Praktično je spasio državu, ali ju je i kupio. Tako je nastala tzv. kripto-signorija Medičija: službeno je Firenca ostala republika, ali moć je bila u rukama porodice.”
U međuvremenu, s protestantskom reformacijom etika novca doživjela je radikalnu promjenu. Dok je Katolička crkva nastavila sumnjati u finansijsko bogatstvo, protestantska misao, posebno u kalvinističkom obliku, preobrazila je ekonomski uspjeh u mogući znak božanske milosti, čineći gomilanje kapitala i reinvestiranje profita ne samo moralno prihvatljivim, već i vrijednim. Taj pomak postavio je temelje za širenje modernog kapitalizma, a industrijska revolucija dovela je tu logiku do krajnosti: finansije i industrija postale su novi stubovi ekonomske moći.
“Od kraja 18. stoljeća do 19. stoljeća, naučni napredak i nove ekonomske prilike omogućili su mnogima da izgrade bogatstvo od nule, poput Engleza Richarda Arkwrighta, koji je revolucionirao pamučnu industriju patentirajući prvi hidraulički razboj 1769.”, kaže Alfani. “Dok su u monarhijskoj Britaniji novopečeni bogataši još uvijek tražili plemićke titule da legitimiraju svoj status, u modernim demokratijama poput Sjedinjenih Država pojavila se elita superbogataša, posebno u New Yorku i Bostonu, koja je kontrolirala ključne sektore privrede, gomilajući bogatstvo veće čak i od onog evropske aristokratzje.”
U tom kontekstu, iako su slavili ekonomsku slobodu, očevi američke nacije bojali su se da bi finansijska moć mogla iskvariti demokratiju. Njihovi strahovi ostvarili su se krajem 19. stoljeća s usponom tzv. “barona pljačkaša”: magnata poput Johna D. Rockefellera u nafti, Andrewa Carnegieja u čeliku, Corneliusa Vanderbilta u željeznicama i J.P. Morgana u finansijama. Njihova dominacija nije se temeljila samo na poduzetničkim vještinama, već i na nepoštenim praksama, od gušenja suparnika cjenovnim ratovima do stvaranja monopola putem nemilosrdnih spajanja i akvizicija.
Danas se razmjere bogatstva koje gomilaju savremeni magnati proširila globalno, s obzirom na daleko globaliziraniju prirodu ekonomije: posjedujući multinacionalne korporacije, ljudi poput Billa Gatesa, Marka Zuckerberga ili Elona Muska mogu nagomilati bogatstvo daleko veće od onog J.P. Morgana početkom 20. stoljeća.
“Historijski gledano, društva su uvijek teško pronalazila način da definiraju ulogu superbogataša: s jedne strane, mogu se smatrati dobročiniteljima u teškim vremenima, s druge, mogu direktno preuzeti političku moć”, zaključuje Alfani. “No, njihov doprinos tokom kriza 21. stoljeća često je bio ispod očekivanja.” Naprotiv, njihov utjecaj toliko je porastao da se direktno takmiče s državom. Birači bi mogli ograničiti njihovu moć podržavajući strože porezne politike, ali uvijek postoji rizik da formalne demokratije skliznu prema oligarhiji bogatstva. Vremena se mijenjaju, ali ravnoteža između bogatstva i moći ostaje krhka.
Izvor: Focus Storica