Dugo je Redžep Redžepović, poznatiji kao Lepi, bio figura s margine javnog prostora, neko koga nisu ozbijno shvatali, ko je mnogima bio povod za ismijavanje, sve do trenutka kada je u javnosti ispričao svoju životnu priču.
Bilo je dovoljno jedno gostovanje. Jedna emisija, jedan prostor u kojem je umjesto “karikature” progovorio čovjek. I odjednom, Lepi više nije bio predmet ismijavanja, nego simbol pogrešnih društvenih projekcija, ukorijenjenih predrasuda i brzopletih osuda.
U razgovoru sa Lakom iz marta ove godine, javnost je prvi put u Redžepu vidjela ono što je cijelo vrijeme bilo tu – dostojanstvo, maniri, duhovitost i kultura, piše Tuzlanski.ba.
Fenomen Redžepovićevog preporoda nije priča o popularnosti po svaku cijenu. To je ogledni primjer kako mediji, kada nisu vođeni senzacionalizmom već iskrenim interesom za čovjeka, mogu otkriti autentičnost koju svakodnevno guši površnost.
Ismijavan i marginaliziran, Redžep je nosio etiketu koju mu društvo nikada nije imalo pravo nalijepiti. A onda se sve promijenilo. Ljudi su počeli pisati kako su se “ogriješili”, počeli su izražavati kajanje što su godinama gledali površno, ali nisu vidjeli njegovu istinsku vrijednost.
U svega nekoliko minuta televizijskog prostora, Lepi je skinuo slojeve koje mu je društvo nalijepilo – pokazao se kao gospodin, kulturan, duhovit i blag čovjek, s jasnim stavovima i manirima kakve rijetko viđamo u javnom prostoru.
“Lepi, oprosti nam” ; “Mislila sam da ću se smijati, a zapravo sam se rasplakala” ; “Kakav je ovo gospodin, veći od mnogih na estradi” ; “Uh, kako smo se ogriješili od ovog čovjeka” – samo su neki od komentara ljudi koji su imali, kako kažu, pogrešnu percepciju.
Taj preokret u percepciji ne govori samo o Redžepu. On govori o društvu. O tome koliko brzo svedemo ljude na stereotipe, kako volimo da se smijemo tuđem ekscentričnom izrazu, a kako rijetko zastanemo da slušamo. I kad jednom to učinimo – kad zaista slušamo – otkrijemo nečiju toplinu, pamet, iskustvo i neponovljivu ličnost.
Danas ga svi zovu, svi žele biti u društvu s njim. Ali ne zato što je “postao neko drugi”. Naprotiv – jer je konačno došla prilika da ga javnost vidi onakvim kakav jeste. Autentičan, uljudan, duhovit, svoj.
Kakav je bio njegov život?
Priča o Redžepu Redžepagiću nije izuzetak – ona je upozorenje. Da je društvena slika često izobličena. Da ponekad treba samo jedno iskreno predstavljanje da sruši godine predrasuda. I da svako od nas, umjesto da se smije, pokuša shvatiti. Jer ispod svake etikete možda živi čovjek koji, poput Lepog, čeka svoju šansu da bude viđen.
U razgovoru sa Lakom Lepi je ispričao cijelu životnu priču, od teškog djetinjstva, odrastanja, prvog zaposlenja. Otkrio je koliko je život bio težak, kako je iskusio neimaštinu, i kako je iz svega toga naučio šta je skromnost.
Odrastao je u teškim uslovima, bez roditeljske ljubavi, u Novom Pazaru. Vršnjaci su ga izbjegavali, porodica doživljavala kao teret, a on je utočište nalazio u stihovima koje je počeo pisati još kao dijete.
Rođen je u Zagrebu, ali su se roditelji ubrzo razveli. Majka je živjela daleko, a otac se okrenuo alkoholu. Odgajali su ga nana i dedo. Kad mu je nana umrla, imao je devet godina – i kako kaže, s njom je nestao cijeli njegov svijet. Dedo je bio strog i distanciran, pa je Lepi, ne mogavši nikome da se povjeri, počeo pisati – svoju bol i misli povjeravao je staroj svesci.
Siromaštvo mu je obilježilo djetinjstvo. Nosio je odjeću drugih, često bio bos, i iako tada nije shvatao težinu situacije, izopćenost i nemaština su ostavili trag. Završio je samo osnovnu školu, jer novca za daljnje školovanje nije bilo.
Iz usamljenosti je nastala poezija, koju je kasnije pretočio u muziku. Pjesma “Iza oblaka” donijela mu je prepoznatljivost. Radio je u Njemačkoj – kao zidar, nadzornik, pa i vlasnik firme. Danas živi u Sarajevu – miran, dostojanstven i autentičan, baš kao što je oduvijek bio. Samo što ga je svijet tek nedavno stvarno čuo.
Paradoksalno, njegova pjesma “Iza oblaka” dobija novu simboliku. Jer upravo je to uradio Lepi – izašao je iza oblaka nepravde, stereotipa i zaborava. I pokazao se u punom svjetlu: autentičan, iskren, kulturan i dostojanstven.
Društvene mreže često funkcionišu kao poligon za kolektivno mišljenje koje se mijenja u zavisnosti od trenda. Dok je bilo popularno ismijavati Lepog, malo ko se usudio da stane u njegovu odbranu – bilo je lakše pratiti tok mase nego preispitivati vlastite stavove. Ismijavanje je postalo oblik zabave, a algoritmi su nagrađivali one koji su išli “u korak” s ruganjem. No, kada se vjetar promijenio, kada je Lepi pokazao svoje pravo lice, masa je krenula u suprotnom smjeru jednakom brzinom – sada svi dijele klipove sa komentarima podrške i divljenja.
Ovaj preokret jasno pokazuje koliko površna, promjenjiva i često neiskrena zna biti pažnja internetske publike, i koliko je važno sačuvati vlastiti kompas u moru kolektivnog (ne)razmišljanja.
Izvor: tuzlanski.ba