U prošlom desetljeću, bivši libanski šiitski borac prešao je u Siriju s Hezbollahom, više – kaže on danas – iz znatiželje i solidarnosti s milicijom nego da podrži sirijsku vojsku Bashara al-Assada u borbi. Njegovo sjećanje objašnjava velik dio ove sadašnjosti u kojoj su režimske snage u tren oka (11 dana) izgubile ključne gradove za čije su osvajanje bile potrebne godine, upravo zahvaljujući podršci saveznika, poput Hezbollaha, Irana i, iznad svega, Rusije koju danas niko ne očekuje.
Bivši borac našao se, prisjeća se, s nekom vrstom vojske Pancha Ville bez pripreme, sredstava i motivacije. Hezbollahovci su se, dodaje, otišli smjestiti u drugi red, iz straha da im vojnici ne pucaju u leđa, greškom ili iz inata. To su isti vojnici koji su se većinom predavali, prelazili neprijatelju, bježali u Irak ili se povlačili tokom munjevitog napada pobunjenika koji je kulminirao u ranim jutarnjim satima ove nedjelje zauzimanjem Damaska, formalnim padom režima i bijegom Bashara al-Assada, stoji u analizi dopisnika El Paisa.
Jedanaest dana koji su pokazali da je, iako al-Assad znači “lav” na arapskom, njegov režim zapravo bio tigar od papira: strašan izvana, ali krhak iznutra. Pao je baš kad je sve više glasova govorilo da je on praktično pobjednik rata koji je započeo 2011. godine: arapske vođe koji su ga tada pokušali svrgnuti vratili su ga u Arapsku ligu uz osmjehe i rukovanje i sve više zemalja, uključujući i one evropske, razmišljale su kako se riješiti izbjeglica nego mračnom evidencijom masovnih kršenja ljudskih prava iza koje je stajao.
Režim je bio u opasnosti u prvim godinama rata, sve dok mu 2015. Moskva nije priskočila u pomoć i situacija se okrenula. Postupno je vraćao teritoriju dok nije zauzeo 70% zemlje, uključujući glavne gradove i cijelu obalu. Godine 2019. pokušao je zauzeti pokrajinu Idlib opsežnim zračnim i kopnenim napadom, uključujući svoje najbolje snage. Ubijeno je stotine civila i raseljeno još 300.000 ljudi, ali je zauzeto samo 1% teritorije.
Godinu dana kasnije, Turska i Rusija dogovorile su prekid vatre. To je postala neka vrsta zamrznutog rata. I dalje s borbama, ali s gotovo ikakvim promjenama na prvim linijama. I uz rastući osjećaj da je sve što je preostalo bilo da Damask i Ankara podijele karte na sjeveru i odluče o statusu Kurda. Idlib, posljednje uporište pobunjenika i gdje je bilo koncentrisano tri miliona ljudi (od kojih je gotovo dva miliona raseljeno), Assadu se nije činio nimalo egzistencijalnom prijetnjom.
Ankara je tada pregovarala s Damaskom i o povratku izbjeglica u Siriju nije se razgovaralo samo u Turskoj i Libanu. Nekoliko zemalja EU, predvođenih Rimom, planiralo je definirati “sigurne zone” u dijelu koji kontrolira režim u koji bi se ljudi mogli vratiti. Italija je, naime, ovog ljeta postala najvažnija zemlja EU koja je ponovo otvorila ambasadu, 12 godina nakon zatvaranja.
Njihovi su planovi razneseni u samo 11 dana. Neki su stručnjaci definisali Siriju kao narko-državu, zbog sredstava koje osigurava kaptagon, sintetička droga koja je vrlo jeftina (za proizvodnju i kupovinu) i koja prolazi kroz Jordan (između ostalog i u dronovima) dok ne stigne svoje glavno tržište, Zaljev. Bogatila je nekolicinu Sirijaca i – zajedno s neplaćanjem dugova svojim gazdama – spriječila potpuni kolaps ekonomije koja je godinama bilo ugušena zapadnim sankcijama i kolapsom valute i bankarskog sektora u susjednom Libanu, gdje su sirijski biznismeni imali svoja sredstva.
U četiri godine primirja pogoršala se humanitarna kriza (prema podacima UN-a, 90% Sirijaca živi u siromaštvu). Vlada je smanjila subvencije za hranu i gorivo. I paralelno su se dogodile dvije dinamike.
U Idlibu, dok se pažnja svijeta usmjeravala na druge krize, fundamentalistička Hayat Tahrir al Sham (HTS) osnovala je vojnu akademiju. Jedinice za brzo raspoređivanje, proizvodnja bespilotnih letjelica, obuka za noćno gledanje… Njihov vođa, Abu Mohamed al Julani, već je u maju 2023. godine, pet mjeseci prije napada Hamasa na Izrael koji je završio okretanjem Bliskog istoka naglavačke, uvjeravao da su “vojne pripreme dosegle svoj zenit” (“Ne govorim to radi podizanja morala, nego kao činjenicu,” dodao je) i poručio prisutnima: “Vrlo smo blizu uzimanja Halepa. Vidim te kako sjediš tamo kao što te vidim danas ovdje.”
U međuvremenu, tri saveznika koja su začepila pukotine u Assadovom zdanju prisiljena su od 2022. koncentrirati se na sukobe koji su im važniji (Rusija u Ukrajini ili Hezbollah s Izraelom) ili, poput Irana, prolaze kroz trenutak strateške i ekonomske slabosti. Sirijski pobunjenici već su neko vrijeme pripremali svoju iznenadnu ofanzivu, ali su je pokrenuli baš na dan kada je oslabljeni i bezglavi Hezbollah nakon gotovo tri mjeseca bombardovanja Libana bio prisiljen prihvatiti prekid vatre pod uslovima povoljnim za Izrael.
U samo 48 sati pobunjenici (uglavnom HTS i Sirijska nacionalna armija, uz podršku Turske) zauzeli su Halep, drugi najveći grad u zemlji, za koji su režimu trebale godine da ga ponovo zauzme, uz dugu i okrutnu opsadu. Rusko bombardovanje u znak podrške nije zaustavilo njihovo napredovanje. Društvenim mrežama u zemlji kružila je šala da nije Kijev – kako se nagađalo na početku invazije na Ukrajinu – pao u tri dana, nego Halep.
U četvrtak je na redu bila Hama, četvrti grad i simbol zemlje. Hafez al-Assad, Basharov otac, brutalno je ugušio sunitski ustanak predvođen tamošnjim Muslimanskim bratstvom 1982. U subotu su pobunjenici zauzeli Homs, presjekavši komunikaciju između Damaska i alavitskog obalnog područja, odakle Assadovi dolaze i gdje je ruska pomorska i zračna baza. U ranim nedjeljnim satima zauzeli su glavni grad, gdje je Glavni štab proglasio kraj režima. Assad je pobjegao avionom.
Sve to bez ikakve borbe, potvrđujući “slabost režima” koji je u osnovi ovisio o svojim saveznicima, rekao je Joseph Daher, švicarsko-sirijski analitičar, profesor na Evropskom univerzitetu Instituta u Firenci i autor eseja “Syria After the Uprisses, The Political Economy of State Resilience“ El Paisu. “Nisu željeli izgubiti živote za režim koji ih loše tretira, s jako malim plaćama i za koji nemaju simpatija. Velika većina je regrutirana nasilno.”
Zapravo, posljednjih godina, kada je neko pitao odrasle sirijske muškarce u Libanu i Jordanu bi li razmislili o povratku kući – nakon što se borbe stišaju i na njih se gleda sa sve većim neprijateljstvom u njihovim zemljama domaćinima – odgovor je često bio: “Ne želim Ne želim biti regrutiran na 10 godina čim priđem granicu.”
Režimske oružane snage bile su demoralizirane, iscrpljene nakon 13 godina građanskog rata i s mizernim plaćama. Godinama je javna tajna postojanje crnog tržišta na kojem su vojnici prosljeđivali oružje i streljivo članovima HTS-a kako bi prehranili svoje porodice. Prošle srijede, već do grla u vodi, Assad je odredio povećanje plaća karijernih vojnika od 50 posto. Premalo, prekasno.
Dvije slike iz proteklih dana, koje su trebale umiriti pristaše režima, itekako su razotkrivale njihovo stanje. Jedna je bila snimka režimskih trupa koje se kreću kako bi pojačale odbranu Hame. Mnogi idu pješke, a ne u vojnim vozilima. Drugi je bio nastup sirijskog ministra odbrane Ali Mahmouda Abbasa na državnoj televiziji u četvrtak navečer. Ne samo zato što je tvrdio – mehanički čitajući govor koji danas zvuči smiješno – da su snage bile “u dobrom položaju na terenu” i da su se jednostavno povlačile iz taktičkih razloga. Takođe i zbog dekadentnog okruženja, s četiri stara fiksna telefona.
Sirija je sada “slobodna od Assada”, kako tvrde pobunjenici kada su zauzeli glavni grad. Saveznici koji su ga spašavali od 2012. naovamo, sada to nisu mogli ili htjeli učiniti. Hezbollah je već povukao snage iz Sirije u oktobru (uključujući više zapovjednike zadužene za odbranu Halepa, prema Reutersu) kako bi se suočio s izraelskom invazijom na južni Liban. Njihov novi čelnik nakon izraelskog atentata na Hassana Nasrallaha, Naim Qasem, rekao je u govoru u četvrtak da će oni ostati “na strani Sirije kako bi osujetili ciljeve agresije”, ali ne iznoseći detalje i dodajući: “Onoliko koliko možemo”.
Dva dana kasnije, njegove elitne snage povukle su se iz Homsa. Iran je već povukao svoje vojno osoblje, a Rusija je evakuirala svoju pomorsku bazu u Tartusu, umjesto da je ojača, što je znak da smatra bitku izgubljenom. Zaustavljanje napredovanja pobunjenika zahtijevalo bi mnogo stranih čizama na terenu, ali svi su oni ovih dana napustili zemlju, umjesto da su u nju ušli.
Izvor: El Pais