Plan Velikog Izraela nije tajna. Prva faza je već odavno najavljena. Čak postoji i lista zemalja koje treba “smiriti“. Ostao je još samo Iran i onda počinje druga faza: Turska, Rusija, te u konačnici Kina.
Kina nikada nije izlazila van svojih granica i napadala druge zemlje. Mudro čeka svoj trenutak. Amerika je sama ne može pobijediti. Ali ako na Kinu navale Indija, Filipini, Japan, Amerika, pa čak i Rusija s nekom novom vlašću, ona više nema nikakve šanse da preživi.
Iz afere Epstein smo vidjeli da Izrael vuče konce koristeći ucjene. Niko mu se ne može oduprijeti. Izraelske službe znaju gdje će ko spavati, kada će jesti i prdnuti. Umjesto otpora, domaće sluge iz straha se nude služiti gospodara.
Sve teorije zavjere su postale stvarnost. Ali sada je kasno. Posao je odrađen i čeka se finalna faza, kada će roblje shvatiti da je roblje.
Bivši visoki dužnosnici Izraela to ne kriju i otvoreno kažu: “Turska pod Erdoganom postaje novi Iran“, širi utjecaj od Sirije do Katara i prijeti opkoljavanjem Izraela. No, postavlja se pitanje – radi li se doista o brizi za regionalnu stabilnost ili o pripremi terena za ostvarenje geopolitičkih ambicija koje uključuju i koncept “Velikog Izraela“ koji smo spomenuli?
Poslušajte šta kaže bivši izraelski premijer Naftali Bennett. Čovjek govori otvoreno. Samo tupavim ovcama ništa nije jasno. Pale se kao hepo kockice na rat i krv svojih susjeda. A to se upravo od njih i traži.
Analitičari navodno upozoravaju na tursko-sunitsku osovinu koja se formira, na finansijske tokove iz Katara prema Gazi te na navodne pokušaje okretanja Saudijske Arabije protiv izraelskih interesa. No ono što se u tim analizama prešućuje jeste činjenica da svi rade za Izrael. Dokaz je agresija na Iran. Svi šute, a priča se da Arapi šalju poruke Trumpu da posao odradi brzo. Ko zna, možda im je Trump obećao dobar posao u Iranu kada i ako sruše aktuelnu vlast, piše Logično.
Cijelo vrijeme na okupiranim područjima Zapadne obale svakodnevno niču nova naselja, a Gaza je pod blokadom već godinama. Retorika o “nuklearnoj prijetnji iz Pakistana“ ili “sunitskom čudovištu“ dolazi iz iste one države koja otvoreno priznaje da posjeduje vlastiti, neslužbeni nuklearni arsenal.
Kada izraelski analitičari danas upozoravaju na “turski obruč“, zapravo svjedočimo pokušaju redefiniranja sigurnosne paradigme. Izrael, koji već kontrolira Golan, Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem, Siriju, Kurde… sada navodno strahuje od Turske.
Paradoks je očit – dok Izrael širi svoje granice de facto, Turska klima glavom i čeka, a ni sama ne zna da čeka svoj kraj. Erdogan se već kreće usporeno i jasno je da mu je karijera pri kraju, kao što je bila i Joeu Bidenu.
Istina je da na Bliskom istoku nema čistih aktera. Svi su umiješani i ruke su im krvave.
Kreiranje Velikog Izraela je u predfinalnoj fazi. Hoće li to uspjeti, niko ne zna. Bog često na kraju tunela otvori vrata i ponudi izlaz. Hegemonija može trajati godinama, decenijama i stoljećima, ali na kraju se gasi i dolazi tuđa, nova i perfidnija. Tako je valjda zapisano u algoritmu života.