Kada je Halid Bešlić u svojim pjesmama pjevao o Bosni, Romaniji, rodnom kraju i narodu koji se nikada nije predavao, malo ko je znao koliko je duboko to bilo utkano i u njegovu porodičnu sudbinu. Priča o njegovoj porodici počinje mnogo prije nego što je Halid rođen, u najcrnjem periodu 20. stoljeća, u vihoru Drugog svjetskog rata, kada je njegova porodica, poput hiljada drugih bošnjačkih porodica iz istočne Bosne, bježala pred četničkim pokoljima.
U formularu o prihvatanju u Mostaru iz 1943. godine spominje se ime osmogodišnjeg Sune Bešlića, malog muhadžira koji je izbjegao ispred romanijskih četnika. Upravo taj dokument, jedan od rijetkih pisanih tragova, otkriva mnoge detalje o porijeklu i sudbini porodice rahmetli Halida Bešlića.
Iz formulara se vidi da Suno ima desetogodišnjeg brata Muju, budućeg Halidovog oca. Mujo je sa majkom, u najtežoj ratnoj 1943. godini, bio smješten u izbjegličkom logoru na Alipašinom Mostu u Sarajevu. U tom trenutku, njihov otac Suljo, rođen oko 1893. godine, već je bio ubijen od četnika.
Porodica Bešlić porijeklom je iz sela Vrapci kod Knežine, nedaleko od Sokoca. To je kraj koji se ponosi svojom džamijom Selimijom, za koju su mještani govorili da je građena u isto vrijeme kad i Begova džamija u Sarajevu, u doba sultana Selima I ili II. Džamija je 2004. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U njenoj blizini nalazi se i poznati izvor „Knežak“, na čijoj je stijeni nepoznati putnik, ko zna kada, arapskim pismom uklesao poruku: „Mnogo vode, malo hljeba.“ I danas ta rečenica zvuči kao sumorna metafora za godine gladi i progona koje su uslijedile.
U proljeće 1941. godine, nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, Sarajevo je postalo dio Nezavisne Države Hrvatske, ali i središte izbjegličke tragedije. U grad su već tokom ljeta 1941. počele stizati kolone prognanih Bošnjaka iz istočne Bosne – iz Foče, Goražda, Višegrada, Rogatice, Knežine. Grad od 80.000 stanovnika do kraja godine primio je više od 13.000 izbjeglica, među njima i porodicu Bešlić.
Kako bi se „riješio problem“ hiljada očajnika na ulicama, vlasti NDH su u aprilu 1942. osnovale logor za izbjeglice u sarajevskom naselju Alipašin Most. Logor je podignut uz željezničku prugu, na zemljištu konfiskovanom od Jevreja. Do juna iste godine, u njemu je bilo već više od 3.000 ljudi, uglavnom žena, djece i staraca iz istočne Bosne.
Upravo tamo je i stigao stigli mali Mujo Bešlić sa majkom. Logor je bio mjesto gladi i bolesti, a poznati ljekar i književnik dr. Isak Samokovlija, koji je tada radio u logorskoj ambulanti, zapisao je da odrasla osoba dnevno prima jedva 180 kalorija hrane, „deseti dio potrebnog za održanje života“.
Najstrašniji dan za logoraše bio je osmi septembar 1944. godine, kada su savezničke bombe, namijenjene željezničkoj stanici, pale na logor. Poginulo je više od dvije stotine ljudi – najviše žena i djece. Među ruševinama baraka pronađeni su i mališani koji su do jučer molili za komad hljeba. @Zajednički su živjeli, zajednički stradali, zajednički pokopani“, pisalo je tada u novinama.
Porodica Bešlić je imala sreću, preživjeli su. Mujo i Suno su s majkom, zahvaljujući pomoći sarajevskih dobrotvora, preživjeli rat. Mali Suno je kasnije, prema formularu, bio poslan u Mostar, gdje ga je u svoju porodicu primio Mahmut Idrizović, slastičar, porijeklom Goranac. Idrizović je nakon rata odselio u Albaniju, Suno je ostao u Mostaru, zasnovao porodicu, oženio se Suadom i dobio sinove Seada i Suada. Preminuo je 1992. godine i ukopan u Šarića haremu.
Halidov otac Mujo, rođen oko 1933. godine, skroman, vrijedan čovjek, čitav je život nosio ožiljke iz djetinjstva, preminuo je 2016. godine. Sudbina porodice Bešlić odražava sudbinu hiljada bošnjačkih porodica koje su tokom Drugog svjetskog rata prošle kroz golgotu progona, gladi i smrti, a ipak uspjele preživjeti i podići nove generacije.
Izvor: Dokumentacija Ahmeta Kurta/arhiv Bosna.hr