Turska se ponovo nameće kao ključni posrednik u bliskoistočnim pregovorima. Nakon samita u Šarm el-Šeiku, Erdogan je uspio pozicionirati Ankaru u središte planova za obnovu Gaze. Njegov obavještajni šef Ibrahim Kalin već koordinira između Washingtona, Hamasa i Izraela, dok turski spasioci rade na terenu. No, plan o eventualnom slanju turskih trupa izaziva nervozu u Jeruzalemu, gdje se strahuje od Erdoganovog širenja utjecaja
Turska se posljednjih sedmica sve snažnije pozicionira kao ključni akter u pregovorima o budućnosti Pojasa Gaze. Na nedavnom samitu u Šarm el-Šeiku, održanom 13. oktobra, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan bio je u prvom redu, rame uz rame s Donaldom Trumpom, koji je promovirao svoj “plan stabilizacije Gaze”. Pohvale koje je bivši američki predsjednik uputio svom “prijatelju Erdoganu, čovjeku tvrde ruke, ali pouzdanom u krizama”, nisu bile samo kurtoazne, one su signal nove američko-turske koordinacije u regiji.
Za Tursku, koja već godinama traži povratak među ključne posrednike u bliskoistočnim mirovnim procesima, trenutak ne bi mogao biti povoljniji. Erdoganova administracija uspjela je da uključi Ankaru u tzv. radnu grupu za rekonstrukciju Gaze, što joj otvara vrata za direktno vojno i infrastrukturno prisustvo u palestinskoj enklavi. Ministar odbrane Hulusi Akar potvrdio je da je turska vojska spremna da učestvuje u “svakoj misiji” koja joj bude dodijeljena u okviru međunarodne stabilizacione snage. Takva perspektiva, međutim, izaziva nelagodu u Izraelu.
Nakon godina formalnog učešća u pregovorima, Turska je, zahvaljujući posjeti Erdogana Bijeloj kući 25. septembra, postala i realan faktor. Trump je tada, kako tvrdi sam Erdogan, lično zatražio od Ankare da ubijedi Hamas da prihvati američki plan o prekidu vatre. Time je turski predsjednik dobio ono što je odavno tražio, prešutni mandat da djeluje kao kanal komunikacije između Washingtona i palestinskog pokreta otpora.
Turska je jedina članica NATO-a koja Hamas ne smatra terorističkom organizacijom. Još od 2006. godine, kada su islamisti pobijedili na palestinskim izborima, njihovi vodeći politički predstavnici smjenjuju boravište između Katara i Turske. Erdogan, poznat po bliskosti s Muslimanskom braćom, više puta je Hamas opisivao kao “pokret otpora, a ne terorističku grupu”.
Iako Ankara negira da Hamas ima službeni status u zemlji, neslužena prisutnost njegovih lidera odavno je javna tajna. Samo dva puta su turske vlasti od njih tražile diskretno povlačenje, nakon napada sedmog oktobra 2023. i poslije izraelskog udara na Dohu devetog septembra ove godine. Erdogan se trudi da balansira: da ne pretvori tursko utočište Hamasa u direktnu konfrontaciju s Izraelom, ali i da ne izgubi utjecaj koji mu ta bliskost daje.
Ključnu ulogu u turskom angažmanu ima šef obavještajne službe MIT, Ibrahim Kalin, bivši Erdoganov glasnogovornik i njegov najpouzdaniji savjetnik. Nakon posjete Washingtonu, Kalin je otputovao u Katar gdje je, prema navodima lista Hürriyet, ubijedio vodstvo Hamasa da prihvati Trumpov plan o prekidu vatre. Već osmog oktobra, bio je u Šarm el-Šeiku, rame uz rame s američkim, egipatskim i katarskim pregovaračima.
Kalin ima odlične kontakte i s izraelskim sigurnosnim strukturama, poznaje direktora Mossada Davida Barneu, bivšeg šefa Shin Beta Ronena Bara i savjetnika za nacionalnu sigurnost Tzachija Hanegbija. Njegova sposobnost da istovremeno razgovara s Washingtonom, Jeruzalemom i Gazom čini ga možda najutjecajnijim “nevidljivim” igračem u regionu.
“Bićemo prisutni u Gazi da bismo osigurali poštivanje dogovora”, izjavio je Kalin, najavivši da će Turska poslati i stotine radnika i spasilaca koji već pomažu u raščišćavanju ruševina i traženju tijela, među njima i tijela talaca. Prema turskim izvorima, osamdesetak specijaliziranih spasilaca već je raspoređeno u enklavi.
Iako je Washington dao zeleno svjetlo za tursko uključivanje, Izrael ostaje oprezan. Mogućnost da turske trupe budu raspoređene na teritoriji Gaze, nasuprot izraelskoj vojsci, izaziva bojazan i u sigurnosnim i u političkim krugovima. Erdoganova otvorena podrška Hamasu i zategnuti diplomatski odnosi s Izraelom nakon 2023. čine ovu situaciju dodatno osjetljivom.
Kako navodi izraelski portal Ynet, pojedini izraelski zvaničnici priznaju da je Ankara posljednjih dana izvršila pritisak na Hamas da se povuče i obustavi napade. “Kalin mi je dao garanciju da je rat završen”, izjavio je glavni pregovarač Hamasa, Khalil al-Hayya. Promjena u tonu prema Turskoj uočljiva je i u Washingtonu: dok je administracija Joea Bidena marginalizirala Ankaru, Trump ju je ponovo uključio u igru.
Politički analitičar Selim Koru smatra da izraelska zabrinutost ima realno uporište: “Turska jača svoj utjecaj u Gazi, a Amerikanci na to gledaju s ravnodušnošću. To je rezultat sposobnosti Hakana Fidana i Ibrahima Kalina da izgrade povjerenje u Washingtonu, u trenutku kada to povjerenje prema Izraelu opada.”
Za Erdogana, uspjeh u Gazi mogao bi imati i unutrašnjopolitičku dimenziju. U trenutku kada se suočava s ekonomskim krizama i padom popularnosti, predstavljanje Turske kao zaštitnika Palestinaca i posrednika u “novom mirovnom poretku” vraća mu ulogu regionalnog lidera koju je izgubio nakon sirijskog rata.
No, pitanje je koliko će Ankara moći da oblikuje realnost na terenu. Turska se protivi američkom planu koji predviđa potpuno razoružanje Hamasa i isključivanje tog pokreta iz buduće palestinske vlasti. Erdogan insistira da “Hamas mora zadržati političku ulogu” sve dok se ne formira država Palestina u granicama iz 1967. godine, stav koji je u direktnoj suprotnosti s Trumpovom “mapom puta”.
Hoće li turski emisari pristati da natjeraju Hamas na povlačenje? Na to pitanje zasad nema odgovora. Egzekucije koje su, prema izvještajima, sprovodili borci Hamasa u dijelovima Gaze nakon djelimičnog izraelskog povlačenja pokazuju koliko je proces demilitarizacije komplikovan.
Erdogan, međutim, igra na duge staze. Ako uspije da pozicionira Tursku kao nezaobilaznog arbitra u poslijeratnoj Gazi, između Hamasa, Izraela, Egipta, Katara i SAD-a, povratit će ne samo regionalni prestiž, nego i globalni utjecaj kojeg se u Ankari već godinama pokušava obnoviti.
Izvor: Le Monde