Scenario se ponavlja. Izrael bombardira Iran, a susjedne zemlje, evropske vlade i velike sile (Sjedinjene Američke Države, Kina i Rusija) reagiraju pozivima da se zaustavi agresija i da se pruži prilika diplomatiji. To je formula toliko puta upotrijebljena da je postala beskorisna. Nije polučila nikakav rezultat kad je izraelska vojska razorila Gazu (60.000 mrtvih, hiljade osakaćenih i budućnost više generacija uništena), a ne pokazuje naznake da će išta promijeniti ni sada.
Dok analitičari raspravljaju o tome je li cilj izraelskog premijera Benjamina Netanyahua uništenje nuklearnog programa Islamske Republike, promjena režima u Teheranu ili precrtavanje geopolitičke karte Bliskog istoka, većina građana gleda – gledamo – zapanjeno kako se ruši međunarodni poredak i kako se silom pokušavaju riješiti sukobi. Zar se zaista ne može ništa učiniti?
Mnogi tvrde da je riječ o bijegu naprijed – o očajničkom pokušaju opstanka Netanyahua, čija bi vlada pala ako bi zaustavio rat. Izvan funkcije, izgubio bi i imunitet koji ga štiti od nekoliko sudskih procesa.
Netanyahu je stvar Izraelaca. Samo ga oni mogu smijeniti ako to žele. No njegovo ponašanje, odnosno njegove posljedice, već 20 mjeseci nisu samo unutrašnje pitanje. Njegov odgovor na brutalan napad sedmog oktobra 2023. vrlo brzo je prešao iz “prava na odbranu” u sferu osvete. I sam Netanyahu ne izbjegava tu riječ kada, kao odgovor na izraelske napade, iranska raketa izazove žrtve u Izraelu.
U toj svojoj osobnoj križarskoj misiji proveo je niz vanpravnih pogubljenja (“selektivnih ubistava”) i višestruko prekršio suverenitet Libana, Sirije i Jemena, kažnjavajući njihove stanovnike zbog akcija oružanih grupa koje nisu pod njihovom kontrolom. Šta bi se dogodilo da je neka druga država postupila na taj način?
One koji sugeriraju da je takvo ponašanje rezultat desetljeća zapadne popustljivosti prema Izraelu – koji je ignorirao sve rezolucije UN-a koje su ga osuđivale – odmah se optužuje za antisemitizam. No izuzetnost mora prestati. Ako Izrael želi biti država poput ostalih, mora se ponašati po istim pravilima i obavezama.
Ima pravo tražiti ograničenja i garancije kada je riječ o iranskim nuklearnim i raketnim programima (koji takođe izazivaju zabrinutost u susjednim državama i među velesilama); ima pravo težiti priznanju i prihvaćanju od strane svojih arapskih susjeda; i, nadasve, ima pravo željeti mir. Ali ne na ovakav način.
Među promatračima prevladava uvjerenje da samo SAD može obuzdati razuzdani Izrael Netanyahua. No s obzirom na nepredvidljivost aktualnog stanara Bijele kuće, malo je nade. A ostali? Hoće li i dalje davati izjave koje nikoga ne zanimaju? Ne radi se o tome da treba posegnuti za oružjem – upravo je to ono što se trebalo izbjeći od samog početka. Radi se o tome da se koordinirano (i velikodušno) djeluje i jasno pokaže koliko će (ekonomski, diplomatski, reputacijski) koštati nastavak ovog rata.
Zbog dobra svih – uključujući i samih Izraelaca – Izrael mora biti zaustavljen.
Izvor: El Pais