Na današnji dan, 14. septembra 1487. godine, umrla je Mara Branković (Mara Hatun), kćerka srpskog despota Đurđa Brankovića i jedna od najuticajnijih političkih figura svog doba. Udajom za sultana Murata II ugovorenom iz političkih razloga, te kao poštovana maćeha sultana Mehmeda II Osvajača, koji ju je nazivao svojom majkom, Mara je decenijama djelovala kao ključni diplomatski posrednik između Osmanskog Carstva, kršćanskih sila i Crkve, ostavši dosljedna zaštitnica kršćana u muslimanskim zemljama sve do smrti na imanju u Ježevu.
Na geografskoj i političkoj vjetrometini petnaestog stoljeća, gdje su se sudarale granice opadajućeg Bizanta, uspostavljenog Osmanskog Carstva, Ugarske i balkanskih kraljevstava, malo je koja ličnost ostavila tako dubok, a ujedno diskretan trag kao Mara Branković. U historijskim zapisima Zapada oslovljavana kao Sultanina ili Sultana Marija, a na osmanskom dvoru poznata kao Mara Hatun ili Despina Hatun, ova kćerka srpskog despota Đurđa Brankovića proživjela je život koji sažima svu dramatiku balkanske historije. Njen put od političke mladenke osmanskog sultana do moćne diplomatske posrednice u Ježevu predstavlja jedinstveno poglavlje u kojem se prepliću državnički interesi, vjerska odanost i porodične veze koje su direktno usmjeravale sudbinu Bosanskog Kraljevstva u njegovim posljednjim danima.
Politički život Mare Branković započeo je rano, ugovorenim brakom sa sultanom Muratom II u septembru 1435. godine. Otpraćena u Edirne kao zalog mirovnog sporazuma kojim su osmanske snage osigurale teritorijalne ustupke, mlada princeza stupila je na dvor vladara čiji je sistem moći tek hvatao zamah. Iako grčki historičar Duka zapisao da je Murat II izuzetno cijenio njenu ljepotu duha i uma, brak je po svemu sudeći ostao nerealiziran u tjelesnom smislu, posmatran primarno kao instrument visoke diplomatije. Mara je ubrzo pokazala izvanredan dar za državničke poslove, aktivno učestvujući u pregovorima koji su doveli do potpisivanja Važnog ugarsko-osmanskog mirovnog ugovora u Jedrenu 1444. godine.
Nakon Muratove smrti 1451. godine, novoustoličeni sultan Mehmed II Osvajač dozvolio joj je povratak u domovinu. Unatoč ponudi za brak koju joj je uputio posljednji bizantijski car Konstantin XI Paleolog, Mara je odlučno odbila novu udaju, pozivajući se na zavjet davan Bogu da će ostatak života posvetiti duhovnom radu i službi. Međutim, porodične tragedije ubrzo su promijenile njen planirani mir.
Smrt oca Đurđa i maćehe Jerine, propraćena glasinama o trovanju i unutrašnjim sukobima oko vlasti, natjerala je Maru da sklonište ponovo potraži pod okriljem osmanskog sultana. Mehmed II, koji ju je s dubokim poštovanjem nazivao svojom majkom i oslovljavao s “moja majka, Despina Hatun”, dodijelio joj je prostrano imanje u Ježevu, u blizini današnjeg Seresa u Grčkoj, zajedno s prihodima manastira Eikosifoinissa.
Upravo s ovog dvora u Ježevu, Mara Branković je razvila diplomatsku mrežu koja je presudno uticala na regionalna zbivanja, pri čemu su njene veze s Bosnom imale poseban značaj. Bosansko Kraljevstvo se u toj drugoj polovini petnaestog stoljeća nalazilo pod stalnim pritiskom osmanskog nadiranja, a dinastičke veze porodice Branković s bosanskim dvorom postale su okosnica posljednjeg pokušaja spašavanja kršćanskih država Balkana.
Marin brat, despot Lazar Branković, imao je kćerku Jelenu. Udajom mlade Jelene za bosanskog prijestolonasljednika Stjepana Tomaševića 1459. godine u Smederevu, stvorena je kratkotrajna personalna unija između Srbije i Bosne. Stjepan Tomašević je u brak stupio kako bi objedinio odbrambene resurse, a Jelena je, preobrativši se na katoličanstvo pod imenom Marija, postala bosanska kraljica.
Kada je Smederevo palo iste godine, a potom uslijedio i konačni pad Bosne 1463. godine pogubljenjem kralja Stjepana Tomaševića pod Jajcem, mlada kraljica Marija ostala je udovica s jedva šesnaest godina. U općem rasulu i beznauđu koje je zahvatilo izbjegličke krugove, upravo je Mara Hatun u Ježevu pružila utočište svojoj nećakinji, posljednjoj bosanskoj kraljici. Dvor u Ježevu postao je sigurna luka za prognano bosansko i srpsko plemstvo, centar pisarske i umjetničke djelotvornosti, ali i politički štab iz kojeg se vodila neslužbena diplomatija između Mletačke Republike, Porte i preostalih kršćanskih enklava.
Osim pružanja utočišta bosanskoj kraljici, Mara Branković bila je uvučena u složene pravne i diplomatske sporove oko imovine i relikvija iznesenih iz pale Bosne. Posebno je značajno pitanje moštiju svetog Luke, jedne od najvažnijih kršćanskih relikvija tog doba, koje su iz Jajca pred osmanskom najezdom prenesene u Dubrovačku Republiku, a potom bile predmet intenzivnih pregovora u koje su bili uključeni mletački agenti, osmanski namjesnici i dvor u Ježevu. Mara je iskoristila svoj neosporni uticaj na sultana Mehmeda II i osmansku administraciju kako bi zaštitila imovinska prava izbjegle bosanske vlastele i osigurala materijalnu opstojnost članova dinastije koji su ostali bez posjeda.
Njeno djelovanje prema Bosni nije se iscrpljivalo samo u porodičnoj zaštiti. Mara je čitavog života čvrsto vjerovala da joj je dužnost pružati potporu kršćanskom stanovništvu koje je dospjelo pod osmansku vlast. Zahvaljujući autokratskom pravu koje joj je sultan priznao, direktno je uticala na imenovanje crkvenih dostojanstvenika u pravoslavnoj crkvi, ali je istovremeno održavala kanale komunikacije sa zapadnim silama i katoličkim dostojanstvenicima koji su brinuli o preostalom kršćanskom puku u Bosni i Hercegovini. U vremenu kada su diplomatski odnosi bili ispresijecani vjerskim ratovima, njena uloga posrednika omogućavala je kakav-takav protok informacija, novca i zaštitničkih pisama prema Balkanskog poluotoku.
Mara Hatun umrla je 14. septembra 1487. godine u Ježevu, gdje je i sahranjena u manastiru Bogorodice Eikosifoinisse. Njen životni put, koji je započeo u srpskoj despotovini, a okončao se na imanju pod osmanskim pokroviteljstvom, ostaje svjedočanstvo o ženi koja je izdigla iznad uloge puke političke figure. Kroz rodbinske veze s posljednjom bosanskom kraljicom, prihvat izbjeglica i diplomatsku intervenciju u posljedicama sloma Bosanskog Kraljevstva, Mara Branković se upisala u historiju kao neumorna zaštitnica i nezaobilazna spona između osmanske sile i balkanskih naroda u jednom od najdramatičnijih razdoblja njihove prošlosti.
Izvor: Bosna.hr