Pisati o Danu državnosti Bosne i Hercegovine znači prihvatiti svojevrsnu svetu misiju – obavezu da se barem na tren zaustavimo pred vijekovima njenog postojanja, pred istorijskim tokovima, pred rijekama koje nose imena naroda, pred planinama koje znaju jezike i korake civilizacija. To je trenutak u kojem se zagledamo u prizmu vremena, u spoj naroda koji stoljećima žive na ovim gorovitim prostorima, gdje se, kao na raskršću svijeta, prepliću istok i zapad, sjever i jug, različitosti i sličnosti, vjera i nada, stradanje i obnova.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Velikan Josip Pejaković bi pitao: “Kako bolan nema Bosne?“ A ja ću, iskreno i od srca, reći: “Ima Bosne i biće je dok god u njoj bude dobrih i časnih insana.“ Bosna je stanje duha, unutrašnja sintagma, arabeska, neraskidiva veza sa precima koji su znali da se na ovom tlu ne živi samo za sebe, nego i za one koji tek dolaze, koji će stvarati i boriti se pod nebeskoplavim svodom Bosne.
Dan državnosti podsjetnik je na generacije koje su kroz vijekove stajale uspravno na vjetrometinama istorije. To je spomenik nevidljivim rukama seljaka, zanatlija, pjesnika i učitelja, boraca koji su znali da je sloboda vrijedna koliko i sam život u Bosni.
Bosna je zemlja u kojoj i molitva ima tri zvučne putanje, ali jedno značenje. U njoj se mezar, groblje i crkvište čuvaju istom pažnjom. U njoj se čovjek prepoznaje po srcu, a ne po imenu. Ta duboka, starinska mudrost njena je najveća vrijednost. Stari Bosanci bi rekli: “Oluja ne ruši planinu, nego čovjekovu misao u dubini duše.“ Istorija je Bosnu mnogo puta pogodila, ali nikada je nije slomila. To je prostor koji, kao u dramama Abdullaha Sidrana, umije da sabere i suzu i osmijeh, prostor gdje čovjek ostaje čovjek i kad mu sve drugo bude oduzeto.
Mak Dizdar nas je naučio da je Bosna domovina zapisa u kamenu, domovina kosmogonije. Kroz njegovu “modru rijeku“ teče i današnja misao: da Bosna postoji dok postoji san čovjekov i dok postoji prkos onih koji vjeruju. Osjetimo u njoj i filozofsku mudrost Dževada Karahasana, koji je govorio da Bosna živi u ljudima više nego u zidovima – u njihovoj sposobnosti da iz bola stvaraju smisao, iz ruševine podignu kuću, iz tame izvuku svjetlo. U svakom njenom dahu prepoznaje se i misao Nedžada Ibrišimovića, koji je Bosnu nazivao „dobrom zemljom“ – zemljom koja čovjeka prima bez pitanja i čuva ga kao najdragocjeniju vodu.
Dan državnosti obavezuje da se čuva ono što su drugi krvavo branili, da se uči, pamti i prenosi. Da Bosna ostane zemlja u kojoj se i tuga i radost dijele, gdje se komšija ne naziva po vjeri nego po ljudskosti, gdje je vrijednije ime insan nego bilo koje drugo ime kojim se čovjek može okititi.
Bosna je postojala i kad nije imala vojske, pečate i granice. Postojala je u narodnim pjesmama, u predanjima, u ljepoti bosanskih avlija, u kamenu stećaka, u književnom govoru koji je znao da pomiri i suprotstavi, u ljudima koji su na nju gledali kao na svoj jedini dom i rod. Danas, kada se obilježava njen Dan državnosti, valja se sjetiti da je njena najveća snaga uvijek bio čovjek – onaj obični, svakodnevni, a opet velik u svojoj skromnosti. Bosna je naučila da se prošlost ne zaboravlja, ali i da se u njoj ne smije ostati zarobljen. Naučila nas je da se mostovi grade da bi se prelazili, a ne rušili.
Zato se ovaj dan ne doživljava samo kao svečanost, nego kao podsjetnik na duhovni temelj na kojem stoji. Jer državnost je, na kraju, svijest o pripadnosti, odgovornosti prema zajedničkom dobru i spremnost da se brani ono što je sveto: čovjek, njegov dom, njegova pravda i njegova sloboda. Sve dok ima onih koji u Bosni vide zavičaj kao najljepšu kuću i nose je u srcu – Bosna će trajati. Sve dok ima onih koji se sjećaju, pišu, brane, poštuju i vole – biće joj i puteva i budućnosti.
A ja ću danas, kao Crnogorac, kao vaš brat, pisac i čovjek, dodati: Ima Bosne, jer ima ljudi koji znaju da bez nje ne bi bilo ni njih. Ima Bosne, jer je čuvaju oni koji pišu, rade, bore se i vjeruju. Ima Bosne – i biće je dok postoji ijedan insan koji zna voljeti zemlju na kojoj stoji. Sjetite se svojih gazija kroz dove i molitve svojih neimara, jer narod koji pamti svoje pravednike pamti i svoja stradanja i fenikse Bosne.
Bosnu čuvaju njene planine, što bdiju nad ljudima kao kameni stražari – Prenj, Velež, Bjelašnica, Maglić. Čuvaju je rijeke koje nose uspomene naroda – Bosna, Drina, Neretva, Una. Čuvaju je biblioteke koje sabiraju stoljeća misli, muzeji koji svjedoče o borbama i postojanju, i molitve svih njenih vjernika koje se uzdižu iznad minareta, zvonika i drevnih zidina. Čuva je sevdah, riječ, knjiga, dječiji smijeh, miris kahve i gostoprimstvo koje nikada ne prestaje.
Neka je sretan Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Neka joj vječnost bude blaga, čvrsta i pravedna – onako kako stoje zlatni ljiljani na vašoj zastavi: postojani, ponosni i nepokoreni.
Nek je hairli Dan državnosti!