Kako su velike kompanije finansirale nacizam i izvukle se nekažnjeno

0
215
blank
Foto: Public domain

Volkswagen, BMW, Allianz, Dr. Oetker… neke su od najbogatijih njemačkih multinacionalnih kompanija na svijetu. Već su imali značajan kapital kada je 20. fabruara 1933. oko dva tuceta poslovnih ljudi prisustvovalo sastanku kod nedavno imenovanog kancelara zemlje, Adolfa Hitlera. Lider nacističke stranke objasnio je tajkunima da će, ako ga podrže, zaštititi i svoja bogatstva.

Nacistička stranka okupila je te tajkune s jedinom svrhom stvaranja ilegalnog fonda za finansiranje kampanje za izbore petog marta. U to vrijeme organizacija je živjela u vrlo nesigurnim uvjetima. Ipak, poduzetnici su skupili tri miliona maraka, danas oko 18 miliona eura. Ostalo je historija.

U augustu 1941. godine mladi SS inženjer stigao je u njemački štab na Istočnom frontu, kako bi Adolfu Hitleru predstavio prototip terenskog vozila. Želio je da “Schwimmwagen” bude jednako uspješan kao popularni “Kübelwagen”. Imao je sreće. Projekat je prihvaćen a na njemu su radili i sovjetski ratni zarobljenici, njih oko 650 tokom Drugog svjetskog rata. Taj klinac bio je Ferry Porsche i njega je, zajedno sa njegovim ocem Ferdinandom, Treći Reich uzdigao na oltar njemačke industrije.

Porsche-Piëch samo je jedan iz niza porodica koje su sarađivale s nacističkom strankom od 1930-ih. Svi su oni danas multimiliioneru kaže David de Jong oji ovih dana po Evropi predstavlja svoju knjigu “Novac i moć u Trećem Reichu”.

“Proces denacifikacije velikih njemačkih biznismena je mit. Nekolicina onih koji su bili zatvoreni bili su na slobodi 1950. godine i bili su protagonisti njemačkog ekonomskog buma“, tvrdi on.

Njemački tajkuni koji su promovirali uspon Hitlera nisu bili uvjereni nacionalsocijalisti, već uvjereni kapitalisti, objašnjava David de Jong. “Ove su porodice već bile nevjerovatno bogate prije nego je Hitler došao na vlast i mogle su napredovati u bilo kojem političkom sistemu, bio on demokratski ili autoritarni. Zato su bile bogate pod nacističkim režimom i još uvijek su bogate sada.”

blank
Foto: Public domain

De Jong već godinama objavljuje novinske članke o prošlosti kompanija kakve su BMW ili Dr. Oetker. “Ne želim pozivati ​​na bojkot ili nešto slično. Samo želim da preuzmu svoju historijsku odgovornost”, kaže.

De Jong priča o pet “dinastija” koje je sakupio u svojoj knjizi. Najmoćnija je porodica Quandt, multimilioneri koji su proizvodili oružje za njemačku vojsku. “Bivša supruga Günthera Quandta, patrijarha, na kraju se udala za ministra propagande Josepha Goebbelsa. To im je omogućilo veliku korist”, objašnjava De Jong.

Iako je kroz njegove fabrike prošlo šest hiljada robova, nisu se našli u sudnici na suđenjima u Nürnbergu. “Danas jedna od njegovih podružnica kontrolira BMW. Njegova bivša firma za baterije, AFA, preimenovana je u Varta i proizvodi baterije za AirPods”, kaže De Jong.

Ako su članovi porodice Quandt bili najmoćniji, Porschei su postali Hitlerovo desno oko. Dizajnirali su ‘Volkswagen’, ušli u industriju tenkova i vodili jedan od najkolosalnijih industrijskih kompleksa u Njemačkoj.

Loza Von Finck sljedeća je stanica u istraživanju Nizozemca De Jonga. August von Finck zgrnuo je bogatstvo u poslovima sa osiguranjem sa Allianzom i pomogao Reichu da uspostavi Kuću umjetnosti u Münchenu. U zamjenu, “Führer” mu je dopustio da ‘dejudaizira’ dvije važne banke Reicha. “Sve dok nije umro, njegov je sin finansijski podupirao njemačku krajnje desnu stranku AFD”, kaže De Jong.

Friedrich Flick je postao gospodar carstva čelika, uglja i oružja. Bio je jedan od rijetkih procesuiranih nakon rata i bio je zatvoren, iako je iz zatvora izašao već pedesetih godina. “On je bio zatvoren ali njegov posao mu nije oduzet. Kada je izašao an slobodu povratio je svoje carstvo”, tvrdi De Jong. To je po ko zna koji put primjer da je saveznička pravda bila samo kozmetičke prirode: “Represalije su poduzete samo protiv tri komanije. IG Farben koji je podijeljen na Bayer i BASF, na Krupp čija je imovina vraćena godinama kasnije i Flick.“

blank
Foto: Public domain

Verena Bahlsen, nasljednica porodične industrije koja prodaje poznate Leibniz kekse, izjavila je 2019. da se njena kompanija “nema zbog čega osjećati krivom”, navodi se u knjizi. Bahlsenovi su tokom Hitlerovog režima iskorištavali 700 deportiranih žena kao prisilne radnice, pa je ovaj komentar izazvao veliku buru. Porodica je najavila nezavisnu istragu kako bi otklonila kontroverzu. Verena Bahlsen sada je glavni dioničar firme.

De Jong je za kraj ostavio Oetkerove. “Bila je to provincijska porodica, ali vrlo ideološki nastrojena. Napredovali bi na bilo kojem drugom mjestu i u bilo kojem drugom vremenu u historiji jer su bili samo oportunisti. Imali su koristi od bliskosti s Hitlerom”, naglašava. Tokom sukoba ova se dinastija obogatila nudeći oružanim snagama kolače, sušeno voće i prašak za pecivo. Osnivač kompanije bio je dobrovoljac SS-a. “Danas je firma podijeljena na dva dijela. Jedna grana je više posvećena transparentnosti. Drugi, ne.”

Kako je moguće da su biznismeni najbliži Reichu izmakli pravdi? De Jong je jasan: „Nakon rata bila je potrebna nova Njemačka, jaka koja bi postala bastion protiv komunizma.” Saveznici su oprali ruke, isporemiješalio neke dijelove komloanija ili unutar poslovnog odbora, uklonili su najnepokornije velikaše kako bi ih zamijenili drugima obrazovanim na Zapadu i, u konačnici, pomogli da se uljepša historija.

De Jong je uvjeren da je najveći problem to što “njemačke vlasti, koje su dobile odgovornost za denacificiranje poslovnih ljudi, nisu imale poticaja za to”. To je, uz činjenicu da je pad najbogatijih porodica tog vremena uzrokovao njemački ekonomski debakl, dovelo do zatvaranja očiju. “Da je došlo do prave denacifikacije, to bi opteretilo ekonomski i društveni razvoj zemlje. A njeno ponovno rođenje bilo je ključno za novi evropski projekt. Zapravo, danas je to motor EU”, kaže.

On to razumije, ali želio bi da potomci priznaju svoju prošlost, kao što su to učinile firme poput Allianza, koja je primjer transparentnosti, i koja je zamolila za oprost.

Izvor: Stav.ba