Vijest o smrti Ratka Mladića i, još više, čin izražavanja saučešća porodici osuđenog ratnog zločinca od predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića opet je gurnula crnogorsko društvo u epicentar identitetskih i ideoloških lomova.
Opozicija i dio građanskog sektora pokreću inicijativu za njegovu smjenu, a javnost je podijeljena oko pitanja da li bi taj čin bio početak ozdravljenja institucija ili samo još jedna uzaludna kozmetička promjena na površini duboko podijeljenog društva. Podršku smjeni Andrije Mandića podržala je i Bošnjačka stranka, čiji su visoki funkcioneri bili meta brutalnih prijetnji baštinika velikosrpske ideje.
S jedne strane, smjena Andrije Mandića nameće se kao apsolutni moralni i politički imperativ. Za državu koja je u svom parlamentu usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, nedopustivo je da njen prvi parlamentarac s najviše državne pozicije iskazuje pijetet čovjeku koji je taj genocid osmislio i sproveo. Njegov odlazak bi, u tom kontekstu, značio povratak institucionalnog dostojanstva i jasnu poruku međunarodnoj zajednici da Crna Gora ne skreće sa svog proevropskog puta.
To bi bio pokušaj saniranja štete u odnosima sa susjedima, ali i sa zapadnim partnerima koji u Mandićevim postupcima vide direktno podrivanje civilizacijskih vrijednosti na kojima počiva moderna Evropa. Za manjinske narode, njegova smjena bila bi prijeko potrebna potvrda da je Crna Gora i dalje njihova sigurna kuća, a ne poligon za rehabilitaciju zločinačkih ideologija.
Međutim, dublja analiza ukazuje na to da smjena jednog čovjeka, koliko god on bio visoko pozicioniran, možda neće pokrenuti situaciju nabolje onako kako se to priželjkuje.
Suštinski problem Crne Gore nije samo u liku i djelu Andrije Mandića, već u činjenici da je on samo najvidljiviji eksponent ideologije koja ne jenjava. U Crnoj Gori je, naime, i dalje veoma živ i žilav velikosrpski nacionalizam koji decenijama odbija da se suoči s prošlošću. Taj nacionalizam nije marginalna pojava, on je duboko infiltriran u državne strukture, obrazovni sistem i značajan dio biračkog tijela.
Stoga, Mandićev odlazak može biti tek simbolička pobjeda bez suštinskih promjena. Postoji realna opasnost da bi njegova smjena mogla poslužiti kao gorivo za dodatnu radikalizaciju njegovih pristalica, koji bi ga u svom narativu proglasili žrtvom i “mučenikom” za srpsku stvar, čime bi se samo dodatno homogeniziralo nacionalističko jezgro.
Dok god se u značajnom dijelu javnog prostora ratni zločinci slave kao heroji, a negiranje genocida tretira kao “pravo na mišljenje”, smjena jednog funkcionera ostaje samo liječenje simptoma, dok bolest ostaje netaknuta.
Dodatno, politička realnost je takva da bi smjena predsjednika parlamenta mogla izazvati lančanu reakciju i pad aktuelne vlasti, što u ambijentu nesređenih institucija često vodi prema novom haosu u kojem nacionalističke snage najbolje plivaju. Ako bi Mandića zamijenio neko ko dijeli njegove svjetonazore, ali ih samo vještije skriva, suštinski napredak bi izostao.
U konačnici, smjena Andrije Mandića je nužna kao čin odbrane elementarne pristojnosti i državnog integriteta. Ipak, bez duboke društvene katarze i jasnog, nedvosmislenog otklona od velikosrpskog nacionalizma koji i dalje nagriza temelje građanske Crne Gore, taj čin će ostati samo usamljeni incident u moru istog onog mraka koji nas decenijama drži u mjestu.
Borba za bolju Crnu Goru vodi se u porazu ideologije koja smrt zločinca slavi kao gubitak heroja, piše Satav.ba.