Amerisa Ahmetović, uprkos teškim životnim iskušenjima, ostala je hrabra, vedra i optimistična žena. Sa šesnaest godina u masakru okupljenih civila koji su došli da kupe hranu, na pijaci Markale, 28. augusta 1995. godine, od granate koja je ispaljena sa srpskih položaja s brda iznad Sarajeva, ostala je bez desne noge. Po dolasku u UKC Koševo iz njenog mladog tijela izvađena su dva i po kilograma gelera. Neki geleri nikad nisu izvađeni.
“Pošla sam na pijacu da kupim hrane. Ni danas mi nije jasno otkud nam pare. Vjerovatno ih je mama bila negdje uštekala. Kupila sam nešto hrane i jednu metlu. Dva puta sam pokušavala izaći na desnu stranu pijace, ali nisam uspjela. Valjda me čekala sudbina. Krenula sam na lijevu stranu. Sjećam se da je bilo veoma mnogo ljudi ispred pijace. Zakoračila sam desnom nogom i na jednom se pojavi mrak, prašina, jauci, pa komadi ljudskih tijela, krv, razbacani predmeti. Sjećam se momka prevješanog preko ograde. Padam na trup čovjeka koji je ostao glave, nogu. Još uvijek mu srce kuca i kažem mu: ‘Izvini, jarane, ti si već mrtav. Morala sam pasti na tebe.’
Na njemu je bila vojna košulja. Podigla sam ruku i tražila pomoć. Ljudi su istog momenta trčali da pomognu svima nama koji smo davali ikakve znakove života. Stavili su me u jedan bijeli kedi. Prvo su stavili jednu ženu, pa mene, pa jednog čovjeka. Stavili su ga preko mojih nogu. Jako me je zaboljela noga. Zdravom nogom sam ga gurala nazad. To je bilo najduže putovanje u mom životu. Kad su me doveli na Koševo, dva i po kilograma gelera ljekarsko osoblje je izvadilo iz mog tijela.
Bila sam teško ranjena, mislili su da ću iskrvariti. Ja sam rekla: Bacite mi zavoj da stegnem ranu i sama sam sebi stegla nogu i odvukli su me onda na ortopediju. Kad su me gore odvukli, borili su se da mi spase nogu. Gore sam izgubila svijest. Onda prvo moje buđenje nakon dugo vremena. Kada sam ugledala cipelu jedne noge na ormariću, opet sam pala u nesvijest. Tek sam onda bila svjesna šta se desilo: ostala sam bez noge. Sjećam se da je veliku uloga u mom izlječenju na ortopediji odigrao dr. Ismet Gavrankapetanović. Rekao je ljekarskom timu, budući da se radi o veoma mladoj djevojci: ‘Nemojte ništa raditi dok ne vidimo koliko noge joj se može spasiti.’ Kad su putem rendgen-aparata vidjeli da kost nije oštećena, uprkos brojnim ranama po nogama, odlučili su da dalje ne sijeku nogu. Uslijedila su veoma bolna previjanja.
Moja mama Šefika Tatlić vidjela je na TV da je na Markalama bio masakr. Prvo je otišla u mrtvačnice i vidjela da me tamo nema. Dolazi u bolnicu. Vidim ja nju i kažem joj: ‘Mama, živa sam, malo sam ranjena, ostala sam bez noge.’ Ona je istog momenta pala u nesvijest. Onda sam ja nju tješila: ‘Mama, nemoj plakati, ljudi žive i bez obje noge.’ U to vrijeme u bolnici sam stalno plakala. Kažu da mi je to bio izdušni ventil. Tu sam ostala mjesec dana. Jedan dan je došao neki Amerikanac i pitao me što plačem. Rekli su mu da ja plačem svaki dan. Sutradan mi je donio kofer šminke, cigareta, gumenih bombona. Kasnije mi je nudio da me izmjesti u Ameriku na liječenje. Nisam prihvatila zbog moje nane, jer sam je puno voljela, i što je Amerika daleko. Četiri mjeseca bila sam na liječenju u Italiji. Tamo mi se nije svidjelo. Jedva sam čekala da se vratim u moju Bosnu i Hercegovinu. Ukupno sam imala 39 operacija. Pred novu operaciju uvijek bi mi govorili da je ova – zadnja.“
Amerisu i danas vrijeđa četnička propaganda da su na Markalama, na dan masakra, Bošnjaci postavili lutke. Ona će za tu propagandu reći: „I danas agresori govore nebuloze da su na Markalama Bošnjaci postavili lutke. Moj odgovor je bio da sam ja ta živa lutka. Rođena sam zdrava i normalna. Oni su mi u djeliću sekunde preokrenuli život, u tinejdžerskim godinama ostavili me invalidom. Morala sam ponovo da učim hodati. Imam milion problema. Vizualno, kad me gledate, rekli biste da sam dobro. Međutim, valja se boriti s protezom i ostalim posljedicama. Koliko god njih krivim za to što su nam uradili i za lažnu propagandu koju šire, krivim i našu vlast što nisu nama, koji smo stradali, davali šansu da svjedočimo na suđenjima ratnim zločincima. Jer žrtve treba da svjedoče i pokažu svoj invaliditet koji su nam oni nanijeli. Svi bismo pokazali šta su nam uradili.
Boli me što na obilježavanju masakra u prvim redovima budu politički subjekti iz svih nivoa vlasti, od države do općine, i, umjesto amputiraca, ljudi u kolicima, govore o tome šta se desilo. Svi oni odaju počast, a ja i ostali smo negdje iza. Pretprošle godine gradonačelnica je dala izjavu ispred mene i rekla kako ona ispred žrtava oprašta. Budući da sam iza nje nastupila glasno sam je demantovala i rekla da niko u ime mene, amputirca, ne može opraštati, jer sam još živa. Ja ne opraštam niti zaboravljam. I još nešto. Jednu večer policija mi je u 22 sata došla na vrata, kao najvećem kriminalcu, i rekla da se sutradan, u 13 sati, javim u SIPU. Pitala sam: ‘A zašto da se javim? Po kom članu i zašto sam kriva?“ Odgovor je bio: ‘Ako nećeš sama, doći će marica po tebe.’ Kad sam sutradan taksijem došla u SIPU, inspektor me pita iz kog pravca je pala granata na Markale. Odgovorila sam mu: ‘Što me pitate za nešto što se desilo prije toliko godina, što pitate žrtvu, kao da sam ja gledala odakle je granata doletjela?’ Isljednik je bio srpske nacionalnosti. Potom su mi dolazili na posao i rekli da je taj koji je ispalio granatu uhapšen u Beogradu i pitali me da li ću ga teretiti. Potvrdno sam odgovorila. Još uvijek čekam poziv za svjedočenje.“
Danas je Amerisa predsjednica Udruženja civilnih žrtava rata Svjetlost. Uz nju, u Udruženju je svoje zaposlenje našlo još 12 invalida. O nastanku i radu Udruženja Merisa podvlači:
„Do 2020. godine općine u Kantonu Sarajevo imale su svoje udruženje civilnih žrtava rata. Te godine smo došli na ideju da osnujemo krovno udruženje koje bi okupljalo sva ta udruženja i dali smo mu ime Svjetlost. Ja sam druga po redu predsjednica ovog Udruženja, a prije toga sam bila predsjednica općinskog udruženja Centar. Udruženje Svjetlost radi punom parom. Imamo 13 zaposlenih i svi su civilne žrtve rata. U fazi smo da u jednom objektu u Ulici Sutjeska otvorimo poslovni prostor, najvjerovatnije hostel, gdje ćemo zaposliti još petnaestak osoba. Općina Centar nam je po vrlo povoljnim uslovima izdala taj prostor i želja nam je da kroz taj privredni objekt dođemo do samofinansiranja. Inače, civilnom žrtvom rata smatraju se osobe koje su nastradale u ratu od eksplozivnih sredstava i zlostavljane žene.
Civilne žrtve rata čiji je invaliditet od 60 do 100 procenata registrovani su članovi i oni primaju novčanu nadoknadu. Takvih je trenutno u Kantonu oko 4.500. Invalidi ispod tih procenata nisu u spomenutoj brojci. Članstvo se sužava. Mnogi ljudi umiru. Jutros sam učlanila jednu majku i njenu kćerku. Ranije nisu bile evidentirane. Cilj mi je da svaka civilna žrtva ispriča svoju priču ranjavanja i da se to evidentira. Ukoliko to ne uradimo, doći će do prekrajanja historije. Ispast će da smo mi bili agresori i zločinci. To se može desiti i za deset godina ako ne budemo narod pamćenja i mudrosti. Nigdje se ne spominje da je na civilnim žrtvama rata stao rat. NATO je intervenisao nakon masakra na Markalama.“
Amerisa je ponosna majka. Ima sina Rijada i kćerku Sarah. Sin joj je i veliki patriota i veliki humanitarac. Dobar je student. I nikada nije poželio da ode vani. On smatra da mladi ljudi treba da ostanu ovdje. On smatra da nema sreće u bježanju iz domovine. Kćerka je gimnazijalka. Ona radi i školuje se. Suprug je bolestan i ne radi. Svekrva je nepokretna. Merisa je danas, kaže, ispunjena osoba. Vodi se maksimom da je sve od Boga što se desi, a što je od Boga, slađe je od meda.
Izvor: Stav.ba