Iz sarajevske je Općine Centar jučer saopćeno kako će, na inicijativu načelnika Srđana Mandića, uz prethodni dogovor sa porodicom Ismić, na mjestu pogibije Admire Ismić i Boška Brkića biti podignuta spomen ploča. Nedreta i Amela Ismić, Admirina majka i sestra, odobrile su idejno rješenje za spomen ploču, čiji je autor priznati bosanskohercegovački skulptor Adis Lukač, saopćeno je iz Općine Centar.
Frontmen grupe Zabranjeno pušenje Davor Sučić dao je saglasnost da se na spomen ploči ispišu stihovi njegove pjesme posvećene Bošku i Admiri. “Ovim činom bit će ispravljena dugogodišnja nepravda. Ljubavna priča o sarajevskom Romeu i Juliji obišla je cijeli svijet, a na ovaj način dobit će trajno obilježje na mjestu na kojem je tragično okončana”, kazao je načelnik Mandić, a zvanično postavljanje spomen ploče planirano je za septembar na lijevoj obali Miljacke u neposrednoj blizini mosta Suade Dilberović i Olge Sučić.
Podsjetimo, priča o navodnom sarajevskom Romeu i Juliji otišla je u svijet iz opkoljenog sarajeva zahvaljujući Reutersovom ratnom reporteru, pokojnom Kurtu Schorku, koji je ubijen iz zasjede 2000. na zadatku u Sierra Leoneu, a u Sarajevu danas ima svoju ulicu. On je 23. maja 1993. godine poslao tekst o ljubavnicima koji su ubijeni zajedno dok su bježali iz opkoljenog Sarajeva, preko tadašnjeg mosta Vrbanja ka okupiranoj Grbavici koju su držale snage takozvane Vojske Republike srpske.
Admira Ismić i Boško Bato Brkić, tad oboje 25-godišnjaci, ubijeni su 19. maja 1993. godine. Smrt mladog para do danas je ostala jedna od najprepoznatljivijih priča iz ratnog Sarajeva, mladi ljubavnici postali su posthumno planetarno poznati kao “sarajevski Romeo i Julija“, ali čini se da priča o njihovom ubistvu nije tako romantična.
Barem nije prema onome što je prije 13 godina objavila Slobodna Bosna u svom tadašnjem printanom izdanju.
Boško i Admira upoznali su se i zaljubili kao srednjoškolci, 1984. godine. Boško se od djetinjstva družio sa Ismetom Bajramovićem Ćelom o čemu je on pričao američkim novinarima u Sarajevu. Boško se, po uzoru na starijeg brata, u to vrijeme počeo baviti sitnim kriminalom, švercujuci i preprodajući robu iz Italije. Na početku rata sprijateljio sa desetak godina starijim Mišom Ćukom, svojim komšijom sa Koševskog Brda, koji je na početku rata bio jedan od lokalnih komandira Vojne policije.
Boško je odbijao da uzme oružje, a zahvaljujuci Ćelinoj zaštiti (Boškov brat Bane je na samom pocetku rata otišao u Srbiju), svi su znali da Batu sa Koševskog “niko ne smije dirati“. U meduvremenu, kako je pisala Slobodna Bosna, Ćelo je uspostavio vezu sa Srbima na Grbavici i krenule su prve razmjene preko Vrbanja mosta. U avgustu 1992. Boškova majka Rada je napustila Sarajevo. Zauzvrat su sa Grbavice pustili troje muslimanskih zatvorenika. Mjesec dana kasnije, Admira je uselila kod svog dečka Boška u stan na Koševskom Brdu.
U partnerstvu sa Ćukom, Boško je počeo “operisati“ na crnom tržištu, švercujuci kafu, cigarete i naftu preko veza u UNPROFOR-u i preprodajuci ih kako Sarajlijama u opkoljenom gradu, tako i Vojsci RS-a. Biznis je bio i više nego unosan, a obavljao se uz Ćelinu dozvolu. Samo za jedan dan Ćuk i Bato znali su zaraditi desetine hiljada njemačkih maraka.
Posao sa švercom je cvjetao do proljeća 1993. Do danas niko ne zna tačno kako se to dogodilo, ali Mišo Ćuk je nestao. Pravo preko Vrbanje, pa na Grbavicu. To je teško palo Bošku koji nije samo ostao bez najboljeg prijatelja i poslovnog partnera, nego i bez neophodne zaštite.
U maju, nekoliko dana nakon što je Boško dobio poziv da se javi u komandu policije “na ispitivanje“, odlučuje da napusti Sarajevo i pokuša doći do brata u Srbiji, a sa njim je odlučila da pođe i Admira, uprkos protivljenju njenih roditelja. Trinaestog maja 1993. Admira je proslavila 25. rođendan. Šest dana kasnije, ona i Boško bili su spremni za prelazak preko mosta Vrbanja
Prelazak je ranije dogovorio Bajramović sa dvojicom pripadnika Vojske RS-a, Milkanom Gaborovićem i Sašom Bogdanovićem u zamjenu za Gaborovićevu tetku i rođaka. Dogovoreno je da za vrijeme razmjene niko neće pucati ni sa srpske, ni sa bosanske strane.
“Admira je ušila novac u njihovu odjeću. Stavila je tri i po hiljade maraka u prsluk, a Boško je trpao novac, velike količine novca u džepove. Rekla sam mu: ‘Boško, kako to možeš prenijeti samo tako? A on je odgovorio: ‘Ne brini, niko nam neće ništa uraditi.’ Bio je sto posto siguran da će sve biti u redu čim pređe na drugu stranu“, prenijela je Slobodna Bosna izjavu Sadika Ismić, Admirine nane.
Do danas je ostalo nerazjašnjeno ko je pucao na Boška i Admiru. Zvanična istraga o Boškovoj i Admirinoj smrti nikada nije vođena, dvije vojske nastavile su optuživati jedna drugu, a novac koji je Brkić nosio sa sobom netragom je nestao.
Izvor: Stav.ba