Piše: Elvir RESIĆ
Sarajevo je danas grad u kojem su Bošnjaci apsolutna većina, bilo da su muslimani ili ne. Također, u poređenju s drugim centrima, najveći broj Bošnjaka živi upravo u Sarajevu, pa se bosanskohercegovačka prijestolnica smatra središtem bošnjačkog naroda, njegovom maticom. Bilo je tako uvijek, pa tako i u vremenu koje je prethodilo oružanoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i gotovo četverogodišnjoj opsadi njenog glavnog grada, iako je tada u Sarajevu bilo više Srba i Hrvata nego danas. Njegov je značaj za cijelu državu nemjerljiv. Da kojim slučajem Sarajevo nije uspjelo izdržati četiri godine uništavanja i ubijanja s okolnih brda, da je palo u ruke svojim dželatima, vjerovatno ni Bosna i Hercegovina ne bi opstala.
I preživjelo Sarajevo, kao takvo, dakle, većinski bošnjačko, na stalnom je “ispitu”, izloženo kontinuiranom “unakrsnom” propitivanju pred domaćom i međunarodnom javnošću. Neprekidno se problematizira nacionalni sastav njegovog stanovništva, pri čemu se sve češće zaobilazi istina da je za odlazak nebošnjaka iz Sarajeva, prije svega Srba, odgovorna agresorska, a nikako bošnjačka nacionalna politika. Među omiljenim temama javnosti jeste i prebrojavanje džamija, koje su zbog potreba vjernika muslimana nakon rata izgrađene po sarajevskim naseljima, ali i evidentiranje i prebrojavanje trgovačkih centara i ugostiteljskih objekata u kojima se ne prodaju i ne služe alkoholna pića.
“Propitivači” u Sarajevu traže i izmišljaju bošnjački nacionalizam, šovinizam i ksenofobiju, islamski ekstremizam i fanatizam, želeći bosanskohercegovačku metropolu učiniti i prikazati jednonacionalnom sredinom, mjestom društvene i kulturološke netolerancije. U tome prednjače entitetski banjolučki i zapadnohercegovački mediji, beogradski pseudonaučni krugovi, a u toj raboti često im se pridružuju megafoni nacionalističke politike sa sjedištem u HDZ-u Hrvatske.
Današnja antisarajevska propaganda ustvari je samo nastavak “Srninih” bolesnih laži da se u opkoljenom Sarajevu “srpska djeca bacaju lavovima” ili da se Srbi po Sarajevu zatvaraju u koncentracione logore. Ratna medijska mašinerija imala je zadatak da prikrije i/ili opravda zlodjela četnika i ustaša nad bošnjačkim civilima, rušenje vjerskih i kulturnih spomenika, dok se postratnim spinovima o “Sarajevu kao Teheranu” i o “bošnjačkom ekstremizmu” ide naruku srpskim i hrvatskim politikama koje rastaču Bosnu i Hercegovinu. Prikazivanjem Bošnjaka kao šovinista, a njihove nacionalne politike kao unitarističke i proislamske, rušitelji Bosne opravdavaju svoje destruktivne politike i protuustavno djelovanje, naglašavajući kako s takvim Bošnjacima zajednička država nije moguća.
Tome se, poneki po inerciji, a poneki smišljeno i planski, pridružuju i pojedini sarajevski “slobodnomisleći” javni djelatnici, uglavnom deklarativni ljevičari, koji krivca za političke i društvene probleme kroz koje Bosna i Hercegovina prolazi optužuju “političko Sarajevo”, iznoseći nebuloze kako je “i bošnjački nacionalizam negacija Bosne”, ili čak da je “bosanski unitarizam za Bosnu i Hercegovinu opasniji od srpskog i hrvatskog secesionizma”. Istovremeno, u medijima sa sjedištem u Sarajevu već decenijama se serbez izjednačavaju “tri nacionalističke politike” i gotovo jednako terete za sve bosanske nevolje.
Međutim, ko iole poznaje nedavnu prošlost Bosne i Hercegovine i želi objektivno sagledati sadašnje prilike, može jasno uočiti ne samo razlike nego potpunu suprotnost između bošnjačkog integrativnog političkog i društvenog djelovanja, na jednoj, i srpske i hrvatske antibosanske politike, na drugoj strani.
Da je Sarajevo, a na početku je rečeno da se upravo ono u javnosti doživljava bošnjačkim centrom, i tokom opsade i danas potpuno drugačije nego što ga se u srpskim i prosrpskim, hrvatskim i prohrvatskim medijima prikazuje, sasvim je lahko dokazati sa samo nekoliko primjera. Prije svega, “muslimansko” Sarajevo, braneći se od najteže i najduže opsade u modernoj svjetskoj historiji, čuvalo je multikulturalnost i brinulo se o onome što su svakako smatrali svojim, od kršćanskih i jevrejskih vjerskih objekata do zastupljenosti nemuslimana u rukovodećim civilnim i komandnim vojnim strukturama.
Drugo, nakon jedva preživljene agresije i genocida, Bošnjaci su, mnogo više od Srba i Hrvata, sačuvali otvorenost i prema bližem okruženju i prema čitavom svijetu, iako bi se moglo razumjeti i da je bilo drugačije jer su tokom rata imali mnogostruko više civilnih žrtava nego drugi bosanskohercegovački narodi. Tako je, naprimjer, za sarajevske Bošnjake sasvim prihvatljivo da glasaju za građanske političke opcije, da biraju političare koji pripadaju drugim narodima, da navijaju za reprezentacije susjednih država, iako im njihovi režimi i mediji lijepe etikete ekstremizma i šovinizma. S druge strane, srpsko i hrvatsko biračko tijelo nikada, ni na jednom nivou vlasti, nije izabralo nekog Bošnjaka, a na sportskim takmičenjima uglavnom se navija protiv reprezentacije vlastite države, Bosne i Hercegovine, “osim ako se igra protiv Turske”. Sarajlije decenijama poslije rata raširenih ruku dočekuju umjetnike, muzičare, glumce, pjevače iz regije, kao i one koje su nekada bili njihovi sugrađani, ali su ih napustili u odsudnim trenucima, pa čak i one koji su i javno i tajno stali na stranu agresora. Slučaj “Bregović”, koji će svoj epilog doživjeti za koji dan, pokazuje tolerantnost koja čak u nekim elementima poprima oblike mazohizma i samoponiženja.
I povrh svega, “bošnjačko Sarajevo” za neke domaće i okolne medije nije dovoljno tolerantno i otvoreno, nego je konzervativno i retrogradno. Po svemu sudeći, tako će i biti sve dok Sarajevo kao društveni i kulturni centar Bošnjaka uopće postoji.
Izvor: Stav.ba