Postoje datumi koji ne prolaze. Dani koji ostaju zapisani u sjećanju naroda, porodica i preživjelih kao rana koja nikada ne zarasta. Jedan od takvih datuma je 1. juni 1992. godine – dan kada je u Bijelom Potoku izvršeno jedno od najvećih prisilnih zarobljavanja bošnjačkih civila na području Zvornika.
Hiljade civila, između pet i šest hiljada ljudi, žena, djece i muškaraca, bile su prethodno uvjeravane da će biti izvršena razmjena i da će sigurno biti prebačeni na slobodnu teritoriju Sapne. U tim teškim trenucima mnogi su vjerovali da će spasiti svoje porodice i živote. Međutim, jutro 1. juna donijelo je surovu istinu – obećanja su bila laž.
Pod prijetnjom naoružanih vojnika, civili su iz Klise sprovedeni do Bijelog Potoka, gdje se dogodio jedan od najtežih trenutaka – odvajanje muškaraca od žena i djece. Plač majki, zapomaganje djece i posljednji pogledi supružnika, braće, sinova i očeva ostali su trajno urezani u sjećanje preživjelih.
Muškarci su potom odvedeni prema Karakaju, u prostorije Tehničkog školskog centra (TŠC), gdje su mnogi bili izloženi zlostavljanju i ubistvima. Nakon toga, veliki broj njih prebačen je u logor Pilica, u Dom kulture, odakle su odvođeni na brojna stratišta. Među njima se posebno izdvaja Gerina klaonica, simbol stradanja i patnje nevinih ljudi čiji je jedini “grijeh“ bio njihovo ime i porijeklo.
Žene i djeca deportovani su preko Memića na teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, noseći sa sobom neizvjesnost, bol i pitanja na koja mnogi nikada nisu dobili odgovor. Mnogi su tog dana posljednji put vidjeli svoje najmilije.
Više od tri decenije kasnije, preživjeli članovi porodica, prijatelji i komšije ne dozvoljavaju da sjećanje izblijedi. Svake godine, uoči 1. juna, obilaze logore i stratišta kroz koja su prošli njihovi najmiliji. To su mjesta bola, ali i opomene, sjećanja i dostojanstva.
Sjećanje na Bijeli Potok nije samo sjećanje na prošlost. To je dug prema ubijenima, obaveza prema preživjelima i zavjet budućim generacijama da se istina čuva, da se žrtve nikada ne zaborave i da se zločin nikada ne ponovi.
Neka je vječni rahmet svim nevino ubijenim žrtvama Bijelog Potoka, Karakaja, Pilice i drugih stratišta zvorničkih Bošnjaka. Njihova imena i sudbine ostaju trajno zapisani u kolektivnom pamćenju naroda.
Izvor: Podrinjemedia