Kako je Fatmir “bošnjački životni prostor” krenuo oslobađati od samih Bošnjaka

0
158
blank
Screenshot

Prelijetanje i okretanje ćurka, odnosno opće pehlivanstvo, krajnje licemjerje koje je prisutno u našoj društveno-političkoj stvarnosti, do te mjere se uvuklo u svaku poru da više teško možemo prepoznavati njene pojavne oblike. Zapravo, možemo tek potvrditi da se boja na političkom semaforu mijenja ne zbog ideološkog razlaza, ili zbog iznenadne provale poštenja i antikorupcijske svijesti, kako to vole prezentirati mnogi preletači, već u većini slučajeva zbog lične koristi, neutažene ambicije, koja je u potrazi za samozadovoljenjem i koja ne preza od najgorih osvetničkih spletki.

Piše: Filip Mursel Begović

Neko ko je do jučer bio etiketiran najgorim zamislivim kvalifikacijama već sutra postaje poželjan partner i sagovornik ako je promijenio stranu, odnosno metu. Jedan od ilustrativnih primjera jeste djelovanje univerzitetskog profesora Envera Kazaza, koji je u prošlosti bio prominentni borac protiv pojave bestijalnog medijskog propagandnog projekta oličenog u Radončićevom Dnevnom avazu. Kazaz i kolege ovu su pojavu nazvali zbirnim imenom “avazovština”. No nije trebalo čekati dugo da Kazaz, uslijed neke lične koristi (zasigurno nije riječ o ideološkoj), promijeni ćurak i odjednom se nađe u poziciji istaknutog kolumniste i komentatora istog tog Dnevnog avaza i do te mjere notornog stajališta da smo njegovo djelovanje u jednom trenutku nazvali “kazazovštinom”.

Možda tek da navedemo posljednji primjer u trenutnom vremenu, kada bilježimo divljanje novoprobuđenih velikosrpskih aspiracija i direktnih prijetnji po opstanak države. Enver Kazaz, naime, javlja za Dnevni avaz komentarom u kojem poziva da se mora sjesti za pregovarački stol s Dodikom jer smo u najvećoj krizi od Daytona. Dobro jutro, Envere! Međutim, da je kojim slučajem Bakir Izetbegović (kao liderska personifikacija bošnjačke politike) zagovarao pregovore, ili čak da ih je krenuo provoditi, Enver Kazaz bi bez ikakve sumnje ustvrdio da je djelovanje Izetbegovića “kukavičko” i “nedržavničko”, da su se oni ustvari “sve dogovorili“ te da je “Bakir prodao državu za večeru”. U svemu tome Kazazu ne smeta da je izjavu dao Radončićevom mediju, koji usred novog velikosrpskog nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu intenzivno zagovara Vučićevu ideju “Otvorenog Balkana”, odnosno integraciju u koncept “srpskog sveta” i ekonomskog porobljavanja.

Što je najgore od svega, Radončić zna da je ova Vučićeva inicijativa vrlo loše sjela većini Bošnjaka jer su je organski prepoznali kao prevaru i opasnost, ali svejedno ju gura. Iz toga proizlazi i pitanje o mogućem dugu srpskoj politici, jer Radončić nikada ne pliva besplatno niz vodu, a kamoli da bi bio volonterski plivač i triatlonac uz vodu. U toj zavrzlami govorimo o čitavoj kompoziciji dužničkog ropstva i raznorodnih koristoljublja koji “avazovštinu” i “kazazovštinu” dijele tek za jedan korak ili treptaj oka.

Ipak, najistaknutiji primjer okretanja ćurka i promjene ideoloških boja prepoznajemo u ličnosti publiciste Fatmira Alispahića. Zapravo ne govorimo o klasičnom preletaču, riječ je karakteru koji vazda obitava u krajnjim tačkama, u jednom trenutku one su krajnje lijeve, a u drugom krajnje desne. U Fatmirovom slučaju to yo-yo kretanje podrazumijeva ne da je jedanput proputovao iz jedne u drugu krajnju tačku, već je apsolutni rekorder u kretanju po krajnostima.

Njegovi stavovi upravo su od Kazazove kuloarske mejhane često opisivani kao stanje permanentnog radikalnog uma, te se ova dijagnoza može smatrati vjerodostojnom i tačnom. I mi u ovom trenutku ne možemo razlučiti šta nas više zaprepaštava. Je li to činjenica da je Fatmir nekada zagovarao krajnje lijeve ideje, a odmah zatim desne kao čovjek od povjerenja bivšeg reisa Cerića, za kojega je po narudžbi napisao knjigu Reisofobija, da bi danas istu tu “reisofobiju” sam širio? Ili je to možda njegovo zalaganje od prije nekoliko godina, kada je oštro kontrirajući Islamskoj zajednici u BiH promovirao i žučljivo branio odmetnute paradžemate iz kojih su se pođahkad regrutirali oni koji su u Siriji postali teroristi ISIL-a, da bi danas šireći teorije zavjera optuživao istu tu vjersku zajednicu i bošnjačku politiku da uvoze migrante i teroriste iz iste te Sirije?

Zapravo, kada govorimo o krajnjim tačkama i kontradiktornim ličnostima, kada se preda nama nađe osobnost koja je u sadašnjosti posvađana sa sobom iz prošlosti i obrnuto, teško je procijeniti da li bi pomogao kakav sedativ ili bi trebalo preporučiti njegu u bolnici u kojoj se liječe krajnja psihička stanja. Alispahić se trenutno nalazi pod optužnicom da je pozivao na krajnja rješenja po pitanju migranata, što je naravno ne tek obični verbalni fašizam, već zagovor nasilnih fašističkih metoda. Čini se da je sud, a ne bolnica upravo ona institucija koja priliči za zauzdavanje ovakvog opasnog ponašanja.

Nadalje, tu ipak nije kraj krajnostima i zaprepaštenjima jer Fatmir je promijenio metu, više ne brani instituciju reisa – on je napada, više ne zagovara bošnjačku nacionalnu ideju i politiku – on je osporava i optužuje, pa je odjednom od negativca za dio medija postao pozitivac, štaviše, žrtva je navodne pravosudne mafije. Dakle, onima kojima je do jučer bio amblematska prikaza najgoreg nacionalizma i šovinizma, rasizma i raznih fobija, Fatmir Alispahić postaje zahvalan sagovornik. Što je najgore, promijenio je metu, ali nije vokabular. Bio lijevo ili desno, svejedno je, on je jedan te isti radikalni um.

Pa je u njegovom nastupu na Hadžifejzovićevoj FACE TV odjeknulo opetovano pozivanje na zaštitu “bošnjačkog životnog prostora”, u biti “lebensrauma”, u prijevodu “njemačkog životnog prostora” i krilatice za jedan od osnovnih nacističkih ciljeva, koji je na koncu prouzročio holokaust. Ali čak ni očita nacistička metodika nije mu više krimen, jer promijenio je metu i sada je među onima koji se bore za oslobođenje od etnoklerikalne politike. Doduše, malo smo zbunjeni ako krenemo u dubinsko promišljanje Fatmirovog verbalnog proljeva pa je ostalo nejasno kako se to “bošnjački životni prostor” može oslobađati od samih Bošnjaka. Logika je to koja od nacističkog diskursa prerasta u neku vrstu mentalnog sklopa koji je u Bosanskoj krajini vikao “babo, babo” Fikretu Abdiću.

U svakom slučaju, bošnjačka javnost, jer samo je o njoj ovdje riječ, da se ne lažemo, očito boluje od nezrelosti kada joj se ovakve pojave i dalje mogu podmetati. Zrela javnost prepoznaje ovakve devijacije te ih kao razvijeni imuni sistem izbacuje iz organizma, prije nego se razviju u gangrenu. Nažalost, nekada su razne Fatmire i Kazaze puštali za vikend, danas ravno pred TV kamere.

Izvor: Stav.ba