Bosna i Hercegovina je jutros, 6. jula 2026. godine, ostala bez jednog od svojih najistaknutijih branilaca. Preminuo je Ismet Hadžić, penzionisani general Armije Republike Bosne i Hercegovine i nosilac najvišeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”.
U narodu i među saborcima prepoznatljiv jednostavno kao Mutevelija, ovaj legendarni komandant čuvene Dobrinjske brigade nije bio samo vojnik, bio je jedan od simbola odbrane glavnog grada.
General Hadžić je bio jedan od ključnih organizatora otpora u trenucima kada je opstanak glavnog grada, ali i cijele države, bukvalno visio o koncu. Njegova vizija, hrabrost i nepokolebljivi duh ulijevali su nadu stanovnicima opsjednute Dobrinje kada je sve izgledalo izgubljeno.
Mnogi su ga znali isključivo po nadimku Mutevelija, ali malo ko iz mlađih generacija poznaje priču o tome kako je jedan vojni komandant dobio titulu koja se tradicionalno veže za upravitelje vjerskih objekata. Po dolasku na Dobrinju, gdje je sa suprugom dobio kadrovski stan, Hadžić se brzo uključio u život lokalne zajednice. U to vrijeme Ismet ef. Žiga insistirao je na održavanju izborne skupštine džemata.
Shodno svojoj struci, Hadžić se prijavio u građevinski odbor s ciljem obnove i proširenja tadašnje male, minijaturne džamije koju su prethodno za samo 17 dana izgradile džematlije. Zbog naglog rasta naselja i činjenice da je stanovništvo bilo većinski muslimansko, postojala je potreba za većim objektom. Na toj izbornoj skupštini, na svoje lično iznenađenje, izabran je za muteveliju. Kasnije, na konstituirajućoj sjednici u sarajevskom medžlisu kojom je predsjedavao Omer Behmen, Hadžić je sa svojih 35 godina bio daleko najmlađi mutevelija. Iako su se mnogi stariji članovi čudili “otkud ovaj mali ovdje”, nadimak Mutevelija mu je ostao za cijeli život, a on ga je s ponosom nosio, ističući da mu izuzetno godi.
Bedem Sarajeva: Opsada i odbrana Dobrinje
Da bi se u potpunosti razumjela historijska uloga Ismeta Hadžića, mora se sagledati specifična i izuzetno teška pozicija naselja Dobrinja tokom agresije (1992–1995). Dobrinja se u prvim mjesecima rata našla u potpuno jedinstvenoj, zastrašujućoj situaciji, u duplom obruču. Bila je to opsada unutar već opkoljenog grada. Naslonjena na sarajevski aerodrom, Lukavicu i Nedžariće, Dobrinja je bila pod neprestanim udarima srpskih snaga.
Kao ratni komandant Dobrinjske brigade, Mutevelija se suočio s nevjerovatnim, gotovo nepremostivim izazovima. Srpske snage su na sve načine pokušavale zauzeti ovo naselje kako bi u potpunosti zatvorile obruč i presjekle Sarajevo na dva dijela, čime bi odbrana grada bila praktično slomljena.
Odnos snaga na početku opsade Dobrinje, krajem 1991. i početkom 1992. godine, bio je zastrašujuće neravnopravan. S jedne strane nalazila se profesionalna vojska bivše JNA podržana paravojnim formacijama, dok su s druge strane stajali obični građani, komšije i mladi radnici. Agresorske snage stacionirane u lukavičkim kasarnama i okolini raspolagale su sa stotinjak tenkova i oklopnih transportera, neograničenim količinama automatskog oružja te kompletnim artiljerijskim i raketnim sistemima. Nasuprot toj ogromnoj vojnoj mašineriji, branioci Dobrinje nisu imali niti jedno oklopno vozilo. Njihovo naoružanje svodilo se na svega tridesetak automatskih pušaka, nešto lovačkog naoružanja i samo jedan ručni bacač na cijelo naselje.
Uprkos ovom stravičnom disbalansu u naoružanju, Hadžić je bio svjestan nečeg mnogo važnijeg, snage uma, hrabrosti i odlučnosti. Većinu stanovnika Dobrinje tada su činili mladi, perspektivni i obrazovani ljudi, kadrovi sarajevskih firmi. Kako je general kasnije isticao, ta pamet je pobijedila svu budalaštinu i agresivnost koja je bila sa druge strane.
Psihološka pobjeda i zaustavljanje egzodusa
Prije nego što su ispaljeni prvi meci, vodio se psihološki rat. Hadžić, koji je bio aktivno uključen u organizaciju otpora kroz Patriotsku ligu, osjetio je “miris baruta u zraku” davno prije aprila 1992. godine. Agresivnost druge strane ispoljavala se kroz presretanje automobila, pretresanja i fizičke napade.
Jedan od prvih velikih uspjeha pod njegovim vodstvom bilo je postavljanje barikada. Branioci nisu dozvolili agresoru da postavi svoje barikade u Novom Gradu i Dobrinji, već su ih preduhitrili i postavili vlastite. Iako vojno gledano nisu bili moćni, taj čin pokazivanja zuba bio je ogromna psihološka pobjeda. Agresor, suočen s neočekivanim otporom, nije smio ići dalje uprkos desetinama tenkova stacioniranih u neposrednoj blizini.
Kada su napadi postali siloviti i uslovi nehumani, civilno stanovništvo je u panici pokušalo napustiti Dobrinju. Preko 3.000 ljudi, uglavnom žena i djece, uspjelo je preći dublje u grad. Tu je Hadžićeva uloga bila presudna: morao je zaustaviti vojno sposobne muškarce, ohrabriti ih i uvjeriti da moraju ostati braniti svoj prag.
Srpske snage i politika pokušavale su na više načina da osvoje Dobrinju, prvo zatvaranjem naselja, a potom prisiljavanjem stanovništva na izvlačenje. Mutevelija je svjedočio kako su ulagali nadljudske napore da zaustave muškarce i razgovaraju s njima, dopuštajući evakuaciju samo ženama i djeci. Da je Dobrinja tada ostala bez svojih muškaraca, pad ovog strateški vitalnog naselja bio bi apsolutno neminovan.
Uloga mahalskih straža i prelomni “Dan D”
Organizacija odbrane nije se dešavala samo na barikadama, već i u ilegali. Vjerski objekti odigrali su mobilizirajuću i sigurnosnu ulogu. U džematima na Dobrinji radilo se u strogoj tajnosti. Obuka dobrovoljaca odvijala se u džamiji, ljudi bi dolazili na ikindija-namaz i neprimjetno ostajali na obuci. Kroz tu specifičnu školu preživljavanja i vojne taktike prošlo je oko 200 ljudi. Od tog broja, njih dvadesetak su kasnije postali elitni oklopnjaci Armije RBiH koji su, uprkos drastičnom nedostatku opreme, ostvarivali izuzetne rezultate.
Dobrinja je prolazila kroz paklene faze. Prvo su 2. maja stavljeni pod potpunu blokadu. Zatim je 13. maja uslijedio pokušaj potpunog iseljavanja i sloma naselja. Ipak, jedan od najtežih trenutaka, pravi “Dan D” za Dobrinju, bio je 26. juni 1992. godine.
Braniocima je tog dana potpuno nestalo municije i materijalno-tehničkih sredstava. Stanje je bilo alarmantno, a pad linija se činio kao pitanje sata. Agresor je bio uvjeren da je otpor slomljen i da branioci više nemaju čime uzvratiti vatru. U tom kritičnom trenutku, tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović šalje dvadesetak odvažnih momaka na Dobrinju sa prijeko potrebnom municijom i protuoklopnim sredstvima. Sljedećeg jutra, kada su agresorske snage krenule u ono što su mislili da će biti konačni proboj, dočekalo ih je potpuno iznenađenje i silovit otpor koji je zauvijek sačuvao granice ovog naselja.
Krvotok opkoljenog grada: Izgradnja Tunela spasa
Odbrana Dobrinje usko je vezana za još jedan historijski podvig u kojem je Ismet Hadžić imao lidersku ulogu, izgradnju Tunela D-B (Dobrinja-Butmir), danas poznatog kao “Tunel spasa”.
Kada je tokom 1993. godine donesena strateška odluka da se ispod piste sarajevskog aerodroma prokopa tunel koji će povezati grad sa slobodnom teritorijom, Dobrinjska brigada na čelu s komandantom Hadžićem dobila je zadatak od kojeg je zavisio život stotina hiljada ljudi. Oni su bili zaduženi za fizičko osiguranje radilišta na izuzetno opasnoj dobrinjskoj strani, koja je bila pod stalnom snajperskom i artiljerijskom vatrom.
Pored sigurnosti, Hadžić i njegovi borci morali su organizovati smještaj i ishranu za ljudstvo koje je prokopavalo zemlju u tri smjene, 24 sata dnevno, pod svjetlošću svijeća i u blatu. Taj tunel postao je jedini krvotok Sarajeva. Kroz njega su prolazili hrana, lijekovi, ranjenici i naoružanje, čime je grad doslovno spašen od izgladnjivanja i konačnog pada.
Borba za državu, a ne za komad zemlje
Nakon završetka agresije, Ismet Hadžić je penzionisan u činu generala, ali njegova borba nikada nije prestala. Umjesto puške, njegovo oružje postala je istina. Kroz brojne javne istupe, Hadžić je neprestano podsjećao na suštinu otpora ističući da se nisu borili za komad zemlje, nego za Bosnu i Hercegovinu. Često je izražavao zabrinutost što nove generacije ne uče dovoljno o onome što se dešavalo od 1992. do 1995. godine, upozoravajući da mladi danas možda ne bi znali ni koristiti oružje u slučaju potrebe za odbranom, te da je zaborav najveći neprijatelj ove države.
Svoj mirnodopski doprinos dao je kroz aktivno dokumentovanje historije. Bio je pouzdan svjedok u brojnim sudskim procesima, pa i onome u Hagu gdje je na suđenju Slobodanu Miloševiću svjedočio o granatiranju grada, stravičnoj opsadi Sarajeva i sistemskom stradanju civila, ostavljajući iza sebe neoboriv historijski i pravni trag.
Također, kroz rad u Udruženju generala BiH, kao aktivan član i dio rukovodstva, uvijek je bio na raspolaganju svojim saborcima za savjet, pomoć i podršku. Kolege su ga do posljednjeg dana opisivale kao velikog čovjeka, patriotu i dragog lika na kojeg su se mogli osloniti u svakom teškom momentu.
U svim svojim nastupima težio je očuvanju sjećanja na običnog čovjeka. Uvijek je bježao od lične glorifikacije, ističući u prvi plan hrabrost običnog bosanskog čovjeka, onih komšija u patikama i farmerkama koji su s lovačkim puškama stali pred čelične grdosije na dobrinjskim barikadama. Armija koja je nikla iz pepela, od mahalskih straža do respektabilne vojne sile, nezamisliva je bez njegovog pečata.
Dženaza generalu Ismetu Hadžiću obavit će se sutra, 7. jula 2026. godine, u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, dok će ukop biti obavljen u haremu džamije Mustafe Haladžije na Vratniku.
Izvor: Klix.ba