Cjelokupnu javnost u regionu ali i šire nedavno je iznenadila vijest iz Albanije kako vlasti te zemlje rade na stvaranju nove države u postojećim granicama Republike Albanije – Suverena država bektašijskoga reda. Vijest je, što je također vrlo iznenađujuće, prvi objavio čuveni New York Times, a mediji su je odmah kolokvijalno nazvali “muslimanski Vatikan”.
Razgovarao: Samir BEGOVIĆ
Iza ideje stoje premijer Albanije Edi Rama i predvodnik bektašijske zajednice Baba Mondi, a navodni cilj nove države je “promovirati tolerantnu verziju islama”, šta god to značilo.
O čemu se zapravo radi, koliko su kreatori ideje o novoj državi ozbiljni, realni i dosljedni, šta je stvarni cilj stvaranja takve države, kolike su šanse za uspjeh i šta o tome misle Albanci u cjelini, poglavito albanski muslimani, Slobodna Bosna je razgovarala sa vrsnim poznavateljem političkih i društvenih prilika u Albaniji ali i cijelom Balkanu – analitičarem i diplomatom iz Sjeverne Makedonije Arsimom Zekollijem.
Odakle premijeru Rami jedna ovakva ideja za stvaranjem Bektašijske države? Da li je ozbiljan u svojim namjerama?
Prije svega, tri su bitne odrednice koje se moraju pomenuti. Bektašije su kod Albanaca izuzetno poštovana vjerska zajednica koja je dala veoma značajan doprinos albanskom narodu, osobito tokom Albanske nacionalne renesanse i proglašenja nezavisnosti Albanije. Stoga se mora napraviti distinkcija između zajednice Bektašija i sadašnjeg rukovodstva koje ne uživa podršku dobrog dijela pastve.
Inicijativa o suverenosti se ne može gledati izolovano, nego u paketu sa drugim političko-religioznim trendovima i fenomenima koje se odvijaju kako na Balkanu tako i na drugim prostranstvima. Mislim svakako na dešavanja u Pravoslavnoj crkvi, podijem tzv. Svetosavlja i nekritičko prihvatanje te anahrone ideologije od strane Zapada, šizmi između Moskve i Carigrada (Istanbula), pitanje nezavisnosti ili autokefalnosti Ukrajinske crkve naspram Ruske, neriješeni odnosi između SPC i Ekumenskog poglavara oko autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve, podjednako kao i odnosi unutar tzv. islamskog sveta i nacija sa muslimanskom većinom. Pritom, ne smiju se zaboraviti i čudnovate vjersko-pacifističke incijative porijetlom iz Južne Koreje u Balkanskim zemljama.
Činjenica da je Edi Rama tu svoju zamisao obznanio u UN-u kao i na stranicama New York Timesa, a ne pred svojim građanima, ne u samom sjedištu Svjetskog centra Bektašija, ne u Parlamentu Republike Albanije, daje za pravo onima koji sumnjaju da li je to uopće njegova inicijativa ili je on samo megafon i “tekstočitač” jedne ideje stvorene u nekom drugim centrima moći. Stoga, može se reći da izbor “promocije” ukazuje da je objava Rame više okrenuta prema svijetu, nego prema samim Bektašijama ili Albancima.
Na kraju, inicijativa dolazi par dana nakon skandaloznog opisa Edi Rame od strane njemačke štampe kao premijera koji ne zaslužuje pažnju ili podršku Njemačke i čitave Evrope, kao i u danima kad socijalna bijeda penzionera nagriza imidž “reformirane Albanije” od strane avangardnog umjetnika “Rame”.
Stoga, pitanje ozbiljnosti Rame oko te inicijative jeste uslovljeno ozbiljnosti faktora koji ga primoravaju ili ucjenuju na takve postupke koji su u suprotnosti sa Ustavom Albanije pa i samih pripadnika Bektaši zajednice i javnog mnijenja Albanaca.
Šta je cilj stvaranja takve države? Koliko su ozbiljnje i iskrene njegove tvrdnje o promovisanju “tolerantnog razumijevanja islama”.
Kovanica o “tolerantnom razumijevanju islama” podrazumjeva postojanje “netolerantnog razumijevanja islama” i stvaranje generalizacijskog narativa koji negira individualnu i podmeće kolektivnu vrijednosnu matricu vjere, etike, morala itd. i, prije svega, izaziva šizmu kako unutar samih Bektašija tako i unutar Islamske zajednice. Pitanje međuvjerskog povjerenja i podrške unutar Albanaca jeste naslijeđe stoljećima mukotrpno građeno podjednako od katoličke, muslimanske, pravoslavne, bektašijske, protestantske zajednice, uprkos svim istočnim ili zapadnim pokušajima da sruše to jedinstvo. Edi Rama nije nikakav stvaralac, vec eksploatator naslijeđa kojem ničim nije pridonio pozitivno, već samo negativno.
Veoma je značajno istaći da inicijativa Rame jeste (najblaže rečeno) negativno dočekana od strane zajednice Bektašija u Turskoj koja odbija bilo kakvu ideju o suverenizaciji ili stvaranju bilo kakve države unutar države Albanaca za koju su generacije Bektašija žrtvovali puno toga u saradnji sa drugim zajednicama. To je indikativna reakcija koja se mora staviti na istu ravan sa prethodnim upozorenjima turskih diplomata upućenim kako Edi Rami povodom pitanja “gulenovaca”, tako i upozorenja ambasadora Turske direktno vođi bektaške zajednice Baba Mondi zbog njegove bliskosti sa Izraelom, osobito tokom rata u Palestini, sa riječima da oči Turske pažljivo prate njegovo ponašanje.
Takav se stav Turske mora sagledati u širem kontekstu odnosa unutar zajednice turkofonskih zemalja spojenih etnolingvističkom bliskošću i vjerskim razlikama koje su tradicionalno umirivane i stavljane u drugi plan. To se posebno odnosi na odnose između Azerbejdžana, Turske i Sirije, osobito nakon saradnje Azerbejdžana i Izraela koje je rezultiralo i sa nekim antiazerbejdžanskim incidentima u Turskoj.
Kakvo je raspoloženje albanskog društva prema ovoj ideju, ali i samih Bektašija?
Kao što sam već ukazao, u albanskom društvu postoji historijsko sjećanje i poštovanje o ulozi Bektašija u albanskoj nacionalnoj svijesti i zbog toga reakcije jesu usmjerene prema Rami i Baba Mondiju ali sa veoma obazrivom odnosu prema članovima zajednice i njihovoj reputaciji. Islamska zajednica Albanije jeste reagovala sa odbijanjem inicijative, ali o tome se još nisu izjasnile Katolicka, Pravoslavna i Protestantska crkva Albanije. Istaknuti Albanci iz Bektaši zajednice, poput Neritana Ceke ili Sonile Meco, javno i odriješito su se suprotstavili takvoj zamisli cijeneći da to nije zahtjev i još manje interes Bektašija u Albaniji.
Generalna ocjena je da inicijativa Rame predstavlja nedopustivo miješanje države u religiju nalik primjerima iz komunizma kada je Partija određivala sudbinu ili čak stvaranje novih crkava ili religioznih institucija. Stoga, zanimljivo je da i Rama i Baba Mondi potječu iz komunističkih porodica, da je otac Rame bio istaknuti egzekutor Envera Hodže a Baba Mondi je bio oficir u vojsci sve do 1991. godine, nakon čega je otkrio bektašizam i nakon par godina preuzeo vodstvo nad čitavom zajednicom. Nalik na većinu religioznih poglavica širom postkomunističke Evrope.
Da li će Rama uspjeti u svojim planovima?
Ovisi o tome koji je cilj same ideje. Ukoliko je cilj vanjsko-politilki, a Rama je iskorišten da bi takvom inicijativom utjecao na neke druge regije, onda je pitanje rezolutnosti faktora koji stoje u pozadini takve inicijative. Ukoliko se to odnosi na samu Albaniju, mislim da je to pod velikim znakom pitanja, osobito nakon novih podataka o odnosu mlađih generacija prema religiji.
Rama možda uspije nametnuti takvu pro forma suverenu Bektaši državu, ali skeptičan sam da će ona uspjeti dobiti kako priznanje međunarodne zajednice, tako i poštovanje samih Bektašija i Albanaca koji ionako preziru Edi Ramu. Interesantno je to što takva tvorevina uključuje i nekakvu “suverenu kontraobavještajnu instituciju” unutar suverenosti. Ono što mene zanima jeste da li Suverena država bektašijskoga reda, stvorena nalik na Svetu Stolicu u Vatikanu, podrazumijeva i stvaranje suverene Banke, poput nekadašnje Banka Ambrosiano.
Uopće, Rama je pri kraju svoje vladavine. Poput Aleksandra Vučića, odlazak Anegele Merkel poljuljao je pozicije Rame pred Recepom Tayyipom Erdoganom. Pokušaji da se to substituiše bliskošću sa Giorgiom Meloni nije donijelo očekivan rezultat, vec samo hiljade i hiljade afričkih izbjeglica na primorju Albanije. Pokraj svih pokušaja da pridobije naklonost SAD, ni on ni Vučić nikad nisu pozvani u službenu posjetu ili bar prijateljski doček u State Departmentu. Realnost je ta da Rama i Vučić polažu sve nade u pobjedu Donalda Trumpa, osobito nakon nagovještaja da bi eventualna administracija Kamale Harris načinila rez u State Departmentu, umanjila utjecaj Alexa Sorosa i takozvane skupine Belgrade Boys diplomata sa njihovim business as usual odnosom prema regionu.
Šta će stvaranje nove države (u državi) značiti za Albaniju u budućnosti? Jer, neće Rama vječito vladati…
Proglašenje Suverenosti se ne može izvesti Predsjedničkim dekretom ili Premijerskim ukazom u Parlamentarnoj demokratiji kao što to jeste Republika Albanija. Čak i ukoliko Rama obezbijedi glasove svoje vladajuće stranke Socijalista, to podrazumijeva da nakon promjene vlasti može usljediti poništavanje takve odluke na osnovi zaštite ustavnog poretka, suvereniteta i odvojenosti države i crkve. Ukazivanja da se takva tvorevina može iskoristiti kao presedan za slične ili još drastičnije inicijative u našem regionu ili na Bliskom Istoku, još više cementiraju opoziciju prema samoj ideji i njenim nosiocima – Rami i Baba Mondiju.
Na kraju, mora se ukazati na sihronost Ramine inicijative sa dešavanjima u regionu, de facto autonomizacije SPC u Crnoj Gori, odnosi između zajednica u Bosni, novim trendovima u Srbiji i prije svega pitanje Zajednice srpskih opština u Kosovu, širenju suverenosti Prištine na sjeveru i pitanje Manastira Dečani.
Nadam se da sam u krivu, ali sve vidljivija nastojana o uplitanju religije u političkim pitanjima imaju i jednu dublju, civilizacijsku odrednicu o kojoj se ne govori previše. Strahujem da u pozadini takvih pokreta jeste pokušaj diferencijacije ili čak udaljavanje naroda sa Balkana od evropskog naslijeđa nacional-liberalizma kao tradicije izgrađene na temeljima reformizma i guranje prema bliskoistočnim narativima u kojima se nacionalno i religiozno preklapaju. Što svakako omogućava lakšu manipulaciju sa oba faktora od strane kolonijalnih faktora. Upravo zato, i ovaj detalj, kao i onaj sa Svetoslavljem, jesu očekivani efekti onoga na što sam upozoravao prije desetak godina da politika SAD i sljedbeništvo EU prema Balkanu (osobito nakon sve većeg utjecaja i zakulisne saradnje hrišćanskog evangelizma i islamističkog vehabizma) na kraju vodi k tome da naša regija sve više postaje drugi koncentričan krug Bliskog istoka i sve više periferija Evrope, ili čak ne-Evropa. Ono što je nerazumljivo u toj politici jeste što je ona autentično produkt ruskog vanjskopolitičkog svjetonazora, pa je zato zbunjujuće zašto SAD i EU prihvatajući takve aventure upadaju u klopku sektarizma i beskonačnih vjersko-kulturnih sukoba na samom pragu van i unutar Zapada. Izazov pred regionalnim liberalnim krugovima jeste to da zapadnim centrima ukažu i upozore da su ovdašnje tradicije, historije, vizije u sklopu nacionalnih, a ne religioznih pitanja koje se ne mogu i ne smiju substituirati putem zluradih ideja sa svakako pogubnim posljedicama po nas ali i samu Evropu.
Izvor: Slobodna Bosna