Nura Begović 11. jula u Potočarima ukopat će svog brata Adila Suljića koji je ubijen u genocidu. Od njegovih posmrtnih ostataka pronađen je samo mali dio ruke, a mnoge porodice ne mogu pronaći ni toliko od svojih najmilijih.
Upravo je Nura Begović jedna od najistrajnijih u borbi za prava porodica u procesu tražanje nestalih. Svakog 11. u mjesecu na Trgu žrtava genocida u Srebrenici, u centru Tuzle, ona čuva izvezenu jastučnicu s imenom. Uvijek je puna riječi hvale za sve one koji dođu da podrže porodice koje traže svoje nestale, a njih je, 24 godine od genocida, još oko 1.300.
Kosti Adila Suljića 2005. godine pokupila je Komisija entiteta RS, uz nalog Okružnog suda u Bijeljini te su prebačene u Istočno Sarajevo. Pronađene su na površini kod sela Ježestica, tačnije na Koštanom brdu, nedaleko od bratunačke Kamenice. Tu su bili i njegov sat seiko, trenerka i duboka cipela.
Dugo čekanje
Tek 13 godina nakon pronalaska kostiju, porodica je obaviještena o pozitivnoj identifikaciji.
“Bolno je iščekivanje, jer uvijek postoji ona mala nada da je možda negdje živ. Kada dođe do identifikacije, jako je bolno, baš čekam da dobijem posmrtnicu… Moja majka je umrla čekajući da pronađe sina. Boli me to što je moja majka umrla 2009. godine, skoro četiri godine nakon što su kosti brata pronađene, ali je trebalo 13 godina da se uradi identifikacija”, priča Nura Begović.
Adil je do rata bio šef saobraćaja u “Srebrenica-prevozu”. Iza njega su ostali supruga, sin i kćerka, koji će na dženazu doći iz Holandije.
“Kada je Adil ubijen, njegova kćerka je bila peti razred, a sin je imao tek dvije godine i oca se sjeća samo iz naših priča”, kaže Nura.
Adil Suljić je skončao kao i hiljade njegovih sugrađana pokušavajući da dođe do slobodne teritorije. Nažalost, nije uspio. U Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari ga čeka rezervirano mjesto za ukop pored muža Nurine sestre, s kojim je zajedno krenuo ka slobodnoj teritoriji.
Dženaze u Potočarima
Nura Begović do sada je u Potočarima ukopala svekra, muža od sestre, dvojicu amidža, jednog tetka i njegova dva sina.
“Od bliže rodbine ne tražim više nikoga. Od brata je nađen praktično samo dio šake, ali smo odlučili da obavimo dženazu. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su na površini, bili su 13 godina u neuvjetnim prostorijama, tako da nema puno nade da će se pronaći još nešto”, navodi Nura Begović.
Ona se vratila u Srebrenicu i živi nedaleko od memorijalnog centra, ali kaže da će svakog 11. u mjesecu i dalje dolaziti u Tuzlu da bude uz one koji još ne znaju sudbinu članove svoje porodice.
“Dok god me zdravlje služi, dolazit ću, jer još veliki broj čeka na identifikaciju. To je moja moralna obaveza, da ne prepustimo naše ubijene životinjama da im raznose kosti i zločincima da njihovim imenima manipulišu”, poručila je Nura Begović.
Izvor: Faktor.ba