Supruga i dvoje djece Fikreta Bačića ubijeni su u ljeto 1992. godine od snaga Vojske Republike Srpske, u okolini Prijedora. 32 godine kasnije, još traga za posmrtnim ostacima. U Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba. Blizu 30.000 osoba nesrpske nacionalnosti prošlo je i kroz prijedorske logore Trnopolje, Omarska i Keraterm. Gradske vlasti ne dozvoljavaju nijedno spomen-obilježje u znak sjećanja na ubijene Prijedorčane.
“Nema potrebe za strah i paniku, a od građana koji su lojalni srpskoj republici Bosni i Hercegovini traži se da na svoje kuće na vidnom mjestu istaknu bijele zastave”, putem radija upućen je poziv nesrpskom stanovništvu u Prijedoru u maj 1992. godine.
“Bačić Nermina i Nermin imali su šest i 13 godina kada su ubijeni, zajedno sa majkom Enisom. Ubili su ih pripadnici Vojske Republike Srpske ispred porodične kuće u selu Zecovi, u julu 1992. Fikret Bačić je u jednom danu izgubio 29 članova porodice. Ubijeno je 15 djece i 14 žena, a u selu je ukopno ubijeno 159 mještana. Najmlađa žrtva imala je dvije godine. Preživio je jer je radio u Njemačkoj. Sudbinu porodice saznao je u telefonskom razgovoru s rođakom u avgustu 1992.
“I on je meni rekao: ‘Fikrete, gore nema nikoga, svi su pobijeni. I tvoji i ostali’. Znači, kompletno je pobijeno. Tada kad sam to saznao, taj jedan mjesec dana, ja ne mogu opisati šta se sa mnom dešavalo.
Znači, jednostavno nemam filma tog šta je sve bilo, kako je. Nakon toga, kad sam došao sebi jedostavno mislio sam da je moj život bezvrijedan i da ne treba da nastavim da živim”, ispričao je za RSE Fikret Bačić.
Posljednji put sa suprugom je telefonirao u maju ‘92., dogovarajući da sa djecom dođe u Njemačku.
“Poslala mi je tada pismo i poslala mi je te dvije slike i te dvije slike ima, što su slikane za pasoš. I imam jednu sliku kad smo bili nekada kod tetke moje, kad nas je ona slikala, imama od supruge i kćerke. To mi je ona dala da imama za uspomenu. Drugo nemam ništa”, priča Bačić.
Izvor: Radio Slobodna Evropa