U Srebrenici je u periodu od 1992. do 1995. godine ubijeno 826 djece, a samo tokom jedne sedmice u julu 1995. godine ubijeno je 694 djece, izjavila je za Fenu 2022. godine dr. sc. Zilha Mastalić-Košuta iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
O izvršenim zločinima svjedoče brojni dokumenti, podaci, izjave, informacije, saznanja, kao i brojne presude osuđenim ratnim zločincima pred ICTY-em i domaćim sudovima, a masovnost i načini izvršenja zločina nad djecom u Srebrenici dokazuju da agresori nisu imali senzibiliteta ni prema najmlađoj i najzaštićenijoj kategoriji civilnog stanovništva, kazala je Mastalić-Košuta.
Pojašnjava da je zločin nad djetetom istovremeno i zločin nad njegovom porodicom, a time i cijelim društvom u cjelini, uz dalekosežne posljedice koje ostavljaju trajne promjene u društvenoj zajednici.
Mastalić-Košuta autorica je naučnih radova „Zločini nad djecom u Bosni i Hercegovini na primjerima Sarajeva, Mostara i Srebrenice (1992–1995)“ i “Genocid nad djecom u Srebrenici – sigurnoj zoni UN-a jula 1995“, u kojima se, između ostalog, navode brojni primjeri i hronologija izvršenih zločina nad djecom u „sigurnoj zoni“ UN-a u Srebrenici.
Nakon zauzimanja Srebrenice kolone ljudi iz svih pravaca bježale su prema glavnoj bazi UNPROFOR-a u Potočarima, gdje se smjestilo između 20.000 i 25.000 ljudi, uglavnom žena, djece, staraca i vojno nesposobnih.
Među njima je bilo i tridesetak gluhonijemih osoba, među kojima i gluhonijema djeca, koji su uglavnom likvidirani u narednim danima. Uslovi su bili nesnosni, a situacija haotična – gladni i žedni, uspaničeni i prestrašeni, bez lijekova i hrane, bez sanitetskih čvorova u najvećim julskim vrućinama.
Pripadnici VRS-a s tenkovima krenuli su 12. jula u pravcu Potočara. Zajedno s Ratkom Mladićem ušli su u Potočare, gdje je otpočeo progon oko 20.000 ljudi ispred vojne baze Holandskog bataljona. Srpske vojne i policijske snage, uključujući i jedinice iz Srbije i „Republike Srpske Krajine“, 12. i 13. jula odvajale su muškarce između 14 i 65 godina, a potom ih na različitim mjestima oko baze UN-a u Potočarima ubijale.
U narednim danima ubijani su i žene, djeca i starci. Postoje podaci da su iz grupe u Potočarima odvajane i djevojčice od 15 godina i više i odvođene u Bratunac na strijeljanje. Relevantni izvori govore i o silovanjima. U bazi UN-a neke žene su od straha na silu abortirale djecu.
Žene koje su ostale s djecom kasnije su svjedočile o užasnim događajima u kojima su majkama odvodili djecu na pogubljenje ili ih ubijali u njihovom naručju. Najteže je bilo odvajanje majki od njihove djece.
Nakon naredbe Ratka Mladića na sastanku s UNPROFOR-om da se napravi spisak vojno sposobnih muškaraca u Potočarima, Holandski bataljon popisao je 239 muškaraca koje je predao VRS-u i zatim im naredio da napuste Potočare. Ti se ljudi više nikada nisu vratili. Na tom spisku nalazilo se i 26 djece između 15 i 18 godina, koja su u narednim danima ubijena.
Specijalne jedinice MUP-a Republike Srbije, poznatije kao grupa „Škorpioni“, odvele su jedan broj zarobljenih bošnjačkih civila, uključujući i dječake, na Jahorinu i u Trnovo, gdje su ih nakon mučenja ubile. Ta ubistva snimljena su kamerom i kasnije prikazana javnosti. Majka Nura Alispahić na snimku je prepoznala svog šesnaestogodišnjeg sina Azmira.
Na spisku žrtava genocida nad stanovništvom „sigurne zone“ UN-a Srebrenica, na kojem su poimenično navedene 8.372 osobe, nalaze se i trogodišnja Nesiba Alić, četverogodišnja Emina Vranjko i petogodišnja Edina Mujić. Sve tri djevojčice ubijene su 11. jula 1995. godine.
Najmlađa žrtva bila je tek rođena beba Fatima Muhić.
U narednim danima, po jasno utvrđenom planu, izvršena su zarobljavanja i ubijanja ljudi, među kojima su bila i djeca. Većina žrtava imala je vezane ruke žicom iza leđa. Masovna ubistva izvršena su na više lokaliteta: Hajdučkom groblju, Jadru, Cerskoj dolini, Kameničkom brdu, skladištu u Kravici, Sandićima, Tišći, Orahovcu, Novoj Kasabi, brani kod Petkovaca, Vojnoj ekonomiji Branjevo, Domu kulture u Pilici, Kozluku i drugim lokacijama.
Likvidacije su se nastavile i nakon 18. jula. Komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević naredio je da se zarobljeni ne privode, već da se na licu mjesta odmah ubijaju. U tom periodu VRS je intenzivno radila na pronalaženju Bošnjaka i ubijanju koje je nastavljeno i 19. i 20. jula. Vojna policija je 23. jula 1995. po naređenju Ratka Mladića ubila i određeni broj ranjenika iz Srebrenice koji su liječeni u Zvorniku.
Broj ubijenih i brzina likvidacija, navodi Mastalić-Košuta, dokazuju da je u pripremi i izvršenju zločina učestvovao kompletan politički, upravni, policijski i vojni aparat.
Dodaje da je u Srebrenici tokom jedne sedmice ubijeno 694 djece, što dovoljno govori o karakteru rata i namjeri da se uništi jedan narod, jedna država i izbrišu tragovi njihovog postojanja.
Forenzički dokazi pokazuju da su pronađene primarne, sekundarne, pa čak i tercijarne grobnice, kako bi se prikrila masovna pogubljenja.
Pored fizičkog ubijanja i ranjavanja djece, težak oblik zločina predstavljaju i psihičke posljedice koje su ostavile trajne i nesagledive posljedice na cijelo bosanskohercegovačko društvo.
Djeca su doživjela teška traumatska iskustva, ranjavanja, gubitak roditelja i najbližih, izgladnjivanje i nedostatak hrane i lijekova, obolijevala su i umirala od hladnoće i raznih bolesti, razdvajana su od roditelja i uskraćeno im je normalno djetinjstvo.
Mastalić-Košuta podsjeća da su zločini nad djecom u Srebrenici počinjeni pred očima svjetske javnosti.
Iako je Srebrenica proglašena „sigurnom zonom“ Ujedinjenih nacija, činjenje zločina nakon toga nastavljeno je još većim intenzitetom. Zločin nad djecom istovremeno je i zločin nad njihovim roditeljima, porodicama i cijelim društvom, a posljedice tih zločina vidljive su i danas.