Kapljice kiše slijevaju se niz bijele potočarske nišane, stapajući se s tugom. Porodice obilaze mezare svojih najmilijih, učeći Fatihe za njihove duše.
Dok prolazimo kroz dolinu šehida, sjećamo se da su mnoge porodice potpuno izbrisane. Mnoge majke preselile su na bolji svijet a da nikada nisu pronašle ni kost svojih sinova.
Zehra Salkić dolazi svake godine. Obilazi mezare članova svoje uže i šire porodice. Do danas nije pronašla svog muža.
“Mjesto je ostavljeno kod brata, kod oca, ali njega nema. Imam tri kćerke. Plaču, kažu “da nam je samo da imamo mezar gdje ćemo otići”, jer otac je otac, posebna je bol za njim”, kaže ona.
Na pitanje kakav je bio, tiho je dodala “nije mogao bolji biti, da se poželi onakav muž, otac, brat…”
Trideset godina nakon genocida, više od hiljadu porodica, poput Zehrine, i dalje traže odgovore. Traže posmrtne ostatke svojih najmilijih, i ne odustaju.
Svaki 11. juli nova je rana, ali i novi zavjet, da se mora govoriti, da se mora istrajavati na putu istine i pravde, i da se mora biti uz majke, supruge, kćerke Srebrenice.
Izvor: Stav.ba