Na beskrajnim prostranstvima Pešterske visoravni, gdje horizont grli nebo a vjetar ispisuje priče po talasima trave, ekipa televizije RTV Novi Pazar susrela je jednog od posljednjih istinskih baštinika tradicije. Besim Vejselović iz sela Morani već decenijama živi u ritmu prirode, čuvajući stado koje je postalo produžetak njegove duše.
“Ove ovce što ih gledate”, pokazuje nam Besim rukom prema stadu koje mirno pase nedaleko od njegovog skromnog doma, “ne bih zamijenio ni za kakvo blago ovog svijeta. One su moje bogatstvo koje se ne mjeri novcem.”
Sjedeći na drvenom tronošcu ispred svog kamenog doma, Besim objašnjava filozofiju koja ga je vodila kroz život: “Ovca traži malo – da je sita, napojena i da ima slobodu kretanja. Kad joj to daš, ona ti uzvraća stostruko. To je odnos koji današnji svijet zaboravlja.”
Dok razgovaramo, nebo nad Pešterom mijenja boje, a iz daljine dopire zvuk medenica – zvona koja ovce nose oko vrata. Taj zvuk je muzika Besimovog života, melodija koja polako nestaje s ovih prostora.
“Nekad je svako domaćinstvo imalo stado. Livadama su trčala djeca, smijeha je bilo na sve strane”, priča Besim, gledajući u daljinu kao da može vidjeti te prizore iz prošlosti. “Danas, kad pogledam oko sebe, vidim prazna sela. Mladi odlaze trbuhom za kruhom, a stariji nemaju snage da nastave tradiciju.”
Njegova žena Fadila izlazi iz kuće noseći tradicionalne pešterske kolače i svježe mlijeko. I ona je dio ove priče – tiha heroina koja je podijelila sve radosti i teškoće života na visoravni.
“Život ovdje nije lagan”, priznaje Besim, “ali ima nešto što gradski život ne može dati – slobodu i spokoj. Kad ujutro izađeš pred kuću, udahneš ovaj zrak, pogledaš dokle ti pogled seže… to je bogatstvo koje mnogi ne razumiju.”
Ipak, sjena tuge prelazi preko njegovog lica kad spominje budućnost: “Moj sin je odlučio krenuti drugim putem. Ne zamjeram mu, ali srce me boli kad pomislim da bi ova tradicija mogla umrijeti sa mnom.”
Besim ustaje i vodi nas prema toru gdje drži svoje blago. Pet hiljada bala sijena spremno je za zimu, a bistri pešterski izvori osiguravaju vodu i u najsušnijim danima.
“Poskupjelo je sve, teško je danas biti stočar”, kaže on, “ali dok čovjek ima zdravlja i dok mu ovce bleje, ima i razloga za život. Pešter bez ovaca je kao nebo bez zvijezda – prazan i tih.”
Dok se spušta suton nad visoravni, Besim okuplja svoje stado. Njegove ruke, ispucale od vjetra i sunca, nježno miluju ovce dok prolaze kraj njega. U tom dodiru je sve – ljubav, briga, tradicija duga vijekovima.
“Nadam se da će neko ipak prepoznati vrijednost ovog načina života”, govori tiho, gotovo za sebe. “Jer kad nestane posljednja ovca s Peštera, nestat će i duša ovog kraja.”
Ostavljamo Besima dok stoji na vrhu brežuljka, osvijetljen posljednjim zrakama sunca, kao spomenik jednom vremenu koje polako odlazi u legendu. Ali dokle god ima ljudi poput njega, Pešter će disati punim plućima, a zvona ovaca će i dalje pjevati svoju vječnu pjesmu.
Izvor: RTV Novi Pazar