Povodom obilježavanja Dana bošnjačke nacionalne zastave, književnik i publicista Božidar Proročić uputio je snažnu poruku bošnjačkom narodu u Crnoj Gori, Sandžaku, Bosni i Hercegovini te bošnjačkoj dijaspori. U svom obraćanju, Proročić je istakao duboko poštovanje prema bošnjačkoj zastavi kao simbolu identiteta, dostojanstva i istorijske postojanosti, podsjećajući na značaj očuvanja tradicije, jezika i kulturnog nasljeđa.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Draga braćo i prijatelji Bošnjaci,
Kroz vrtloge istorije, kroz gorke trenutke poricanja i ponosne riječi otpora, vaša je zastava stajala kao živa zakletva – vidljivo lice nevidljive vjernosti. Bila je riječ kad su riječi bile zabranjene, ime kad su imena bila osporavana, domovina kada je domovina negirana. Nije se vijorila samo na jarbolima, već je bila i na grudima onih koji su ginuli uspravno. Bila je u molitvama majki koje su tijelima štitile svoju djecu, u pričama djedova koji su pamtili dok su drugi zaboravljali. Pokrivala je rane, nosila čežnje i dizala se snagom vaših srca, volje, vjere i jezika.
Šta je Bošnjak bez svoje zastave? Isto što i čovjek bez glasa, narod bez pamćenja, srce bez otkucaja. Zastava je svetinja. Govori i kad istorija zaćuti, i kad silnici pomisle da su ućutkali bošnjačke korake. Zastava je svjedok – da ste bili, da jeste i da ćete biti, ne u sjenkama tuđe volje, već u svjetlosti sopstvene istine. Ona je ruka pretka koja vas drži, kap znoja s čela majke, zavjet i blagoslov.
Kao crnogorski književnik, kao čovjek koji vjeruje u multietničku, otvorenu, pravednu i slobodnu Crnu Goru – u kojoj Bošnjak ima pravo da se zove Bošnjak, da govori svojim maternjim (bosanskim) jezikom, njeguje svoje običaje i ponosno podiže svoju zastavu – osjećam neizmjernu čast što vam se danas obraćam. Poštovati bošnjačku zastavu znači poštovati slobodu, istoriju i dostojanstvo čovjeka.
Ove godine navršava se deset godina od smrti Zaima Azemovića, velikog bošnjačkog i crnogorskog književnika, čovjeka koji je bošnjačku zastavu nosio u srcu i duši – ne kao ideološku matricu, već kao unutrašnji zavjet. Njegove riječi bile su poput svjetionika, misaona nit što povezuje narod sa njegovim najdubljim vrijednostima. Jednom je zapisao:
“Zamolio me je da se to propustim kroz moju nesanicu i moje pero i zajedno nešto od tog objavimo, što i činimo miješajući kristale predanja i grumenje činjenica.“
Ti „kristali predanja i grumenje činjenica“ i danas stoje pred vama, pod zlatnim ljiljanima vaše svete zastave. Satkani su u ćilimima, školama, džamijama, dnevnicima, dovama i molitvama. Bošnjačka zastava nije samo istorijski znak – ona je amanet. Amanet da se pamti, da se čuva, da se ne preda. Da se ne zaborave ni ime, ni porijeklo, ni pogled pretka koji je tražio slobodu za generacije koje dolaze.
Zato večeras, povodom Dana bošnjačke zastave, neka se podigne pjesma – zavjet koji traje. Neka odzvoni stih Zaima Azemovića, čovjeka koji je znao da ono što je vaše, tek počinje da živi kad se izgovori:
Amaneti potomcima
(Zaim Azemović)
Gdje pod zemljom leži onaj
Koji je život za nju dao
Da odbrani njenu slobodu
Svojoj otadžbini i njenom narodu
Svojim potomcima na kućnom pragu.
O vi potomci rođeni i još nerođeni
Stavite jednu ruku u zavičajnu vodu
Drugu u brazdu rodne zemlje
Pa se zakunite tom pretku na grobu
Da ćete čuvat svetu pravdu
I žrtve predaka za slobodu.
Draga braćo Bošnjaci Crne Gore, Sandžaka, Bosne i Hercegovine i dijaspore,
Neka vaša zastava i dalje veže izgubljene i rođene pod istim imenom – bez obzira na granice, vjekove i jezike. Neka zlatni ljiljani na njenom štitu budu zvijezde orijentira, čak i kad putevi postanu neprohodni, čak i kad bura istorije pokuša da iščupa korijen naroda.
Jer narod koji ima zastavu u srcu, knjigu u ruci i vjeru u dostojanstvo – nikada nije mali.
Zato vam, kao brat po slobodi, kao pjesnik po riječi, kao čovjek po savjesti, sa ponosom i poštovanjem:
Sretan Dan bošnjačke zastave. I neka traje.