Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) u Srbiji osnovano je kao institucija koja bi trebalo da artikuliše, štiti i razvija nacionalna, kulturna, obrazovna i jezička prava bošnjačke zajednice. Međutim, u proteklih desetak godina, BNV je postalo sve manje vidljivo i uticajno. Proces marginalizacije bio je postepen, ali kontinuiran, i rezultat je kombinacije zakonskih ograničenja, stranačke politizacije i unutrašnje pasivnosti.
Piše: Teufik Tahirbegović
Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) trebalo je biti glas Bošnjaka u Srbiji – tijelo koje će braniti njihova prava i zastupati njihove interese. Međutim, tokom posljednje dekade BNV se pretvorilo u nešto sasvim drugo: u birokratsku instituciju koja više služi političarima nego običnim ljudima. Ova transformacija nije slučajna – rezultat je sistemskog potiskivanja i unutrašnjih problema koji su BNV doveli do sadašnje krize.
Najjasniji znak krize BNV-a je što ga ljudi više ne doživljavaju ozbiljno. Većina Bošnjaka smatra da BNV ne može ništa bitno da uradi za njih. A kad institucija izgubi povjerenje naroda, ona gubi i razlog postojanja. BNV je od obećavajuće institucije koja je mogla biti stub kulturnog, obrazovnog i političkog identiteta Bošnjaka u Srbiji, postalo sporedna i partijski zarobljena struktura.
No, problem nije samo u BNV-u – problem je u tome što se manjinskim zajednicama daju institucije bez prave moći. One izgledaju kao priznavanje prava, a zapravo su način da se ta prava kontrolišu i ograniče.
Promjene zakonskih procedura i jača kontrola Ministarstva za ljudska i manjinska prava značile su da BNV ne može donijeti nijednu ključnu odluku bez saglasnosti Beograda. U praksi, to je značilo da su svi projekti od značaja – poput otvaranja novih škola ili uvođenja novih udžbenika na bosanskom jeziku – zavisili od dobre volje državnih institucija.
Nakon donošenja Zakona o nacionalnim savjetima 2009. godine, ingerencije BNV‑a su jasno definisane i ograničene na obrazovanje, informisanje, kulturu i službenu upotrebu jezika.
Već tada počinju partijske borbe za kontrolu BNV‑a, prvenstveno između SDA Sandžaka Sulejmana Ugljanina i tada novog političkog faktora – Stranke pravde i pomirenja (tada BDZ). Umjesto da BNV postane platforma zajedništva, pretvoreno je u produžetak partijskih aparata, pri čemu se većine i rukovodstva mijenjaju u skladu s ishodima nacionalnih izbora za to Vijeće.
Za veliki broj građana, BNV je sada irrelevantan faktor, dok se ključni pregovori sa Beogradom odvijaju direktno preko lidera bošnjačkih stranaka. Umjesto da se obraćaju BNV-u, ljudi se okreću nevladinim organizacijama, građanskim pokretima ili direktno partijskim liderima. BNV postaje sporedni igrač u priči o bošnjačkim pravima.
U aktuelnom mandatu Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) nalazi se pod dominantnom kontrolom SDA Sandžaka, uz manji uticaj SDP-a, ali bez jasno definisane strategije za unapređenje položaja Bošnjaka. Vijeće se uglavnom bavi protokolarnim događajima i internim kadrovskim pitanjima.
Kada su “maskirani batinaši” napali Državni univerzitet u Novom Pazaru, to je bio trenutak kada je BNV mogao pokazati zašto postoji. Univerzitet u Novom Pazaru nije obična škola – to je simbol bošnjačkih aspiracija i obrazovne nezavisnosti.
Reakcije BNV‑a bile su mlake i zakašnjele, što je dodatno urušilo povjerenje javnosti. U trenutku kada je trebalo jasno stati u zaštitu vitalne bošnjačke institucije, BNV je pokazao da nema hrabrost ni volju za pravu borbu. Ovaj slučaj je pokazao da BNV više nije spreman da brani ključne interese svoje zajednice.
BNV je zadnjih godine izgubilo poziciju centralnog tijela koje zastupa Bošnjake u Srbiji i pretvorilo se u administrativno‑protokolarnu instituciju čiji uticaj na stvarne političke i društvene procese gotovo da ne postoji. BNV je danas daleko od onog što je trebao biti. Od institucije koja je trebala jačati poziciju Bošnjaka u Srbiji, postala je birokratska struktura koja više služi održavanju postojećeg stanja nego mijenjanju na bolje.
Zlatno doba Bošnjačkog nacionalnog vijeća (2004–2014): Vrijeme odgovornog liderstva i strateške vizije
Period od 2004. do 2014. godine u radu Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) često se s pravom naziva zlatnim dobom ove institucije. To je bilo vrijeme kada je Vijeće uživalo široku društvenu legitimaciju, djelovalo sa jasno postavljenim ciljevima i predstavljalo autentični izraz interesa bošnjačkog naroda u Srbiji.
Za razliku od kasnijih perioda obilježenih partijskom podjeljenošću i institucionalnom pasivnošću, tadašnje rukovodstvo BNV-a pokazivalo je visok stepen odgovornosti, ozbiljnosti i političke zrelosti. Vijeće je djelovalo u interesu cijele zajednice, a ne pojedinih političkih centara, čime je postavljeno kao vjerodostojan sagovornik državnim institucijama, međunarodnim organizacijama i partnerima u regiji.
Upravo u tom razdoblju napravljeni su ključni iskoraci na polju obrazovanja na bosanskom jeziku, afirmacije bošnjačke kulture i tradicije, institucionalnog priznanja bošnjačkih nacionalnih simbola te upotrebe jezika i pisma. Vijeće je tada uspješno balansiralo između institucionalne borbe za kolektivna prava i izgradnje unutarnjeg bošnjačkog konsenzusa oko strateških pitanja.
Zahvaljujući viziji tadašnjeg rukovodstva, BNV se pozicioniralo kao ozbiljan akter u društveno-političkom životu Srbije i regije, te ostavilo dubok trag u borbi za očuvanje identiteta i ravnopravnost Bošnjaka. To je bilo vrijeme u kojem se vjerovalo u institucije, a Vijeće bilo jedno od rijetkih mjesta gdje se interes naroda stavljao ispred interesa političkih struktura.
BNV na raskršću: Institucija naroda ili politički servis?
Dok se Bošnjačko nacionalno vijeće ne transformiše u nadstranačko, transparentno i hrabro predstavničko tijelo, sposobno da reaguje na izazove i suprotstavi se centrima moći u Beogradu kada to nalaže interes zajednice, ono će ostati marginalizovano i bez stvarnog političkog uticaja. Ključne odluke o položaju i pravima Bošnjaka u Srbiji i dalje će se donositi izvan Vijeća – u partijskim kabinetima i u strukturama vlasti, bez stvarnog učešća zajednice.
Za Bošnjake, pitanje BNV-a nije samo pitanje institucionalnog prestiža, već egzistencijalno pitanje političke vidljivosti i pravnog subjektiviteta. Hoće li imati autentičnu instituciju koja ih zastupa, artikuliše njihove potrebe i štiti njihova prava, ili će se ponovo morati osloniti na građanski pritisak, pokrete i alternativne oblike borbe?
Vrijeme će pokazati koji će model prevladati. Ali jedno je izvjesno – BNV danas ne ispunjava svoju osnovnu ulogu.
Možda je zato vrijeme da se ozbiljno zapitamo: Da li nam je potrebna slaba institucija bez integriteta, ili novi oblici organizovanja koji će autentično braniti interese bošnjačkog naroda – hrabro, odgovorno i bez kompromisa?
Izvor: Sandzacke.rs