U sklopu 48. Plavskih književnih susreta i 23. Likovne kolonije “Plavsko jezero“, odlučio sam krenuti na jedno posebno putovanje. Svaka posjeta Plavu otvara novu stranicu u mom unutrašnjem dnevniku. Ljepota ovog kraja ne staje samo u pejzažima – ona se prenosi kroz ljude, njihove riječi, osmijehe i običaje. A riječ je, vjerujem, najljepši i najpouzdaniji put među ljudima.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Jutro me dočekalo snijegom koji se polako spuštao niz obronke Prokletija i Visitora. U bijelom vihoru činilo se kao da priroda sama crta nove putanje, pokazujući da svako putovanje ovdje nosi skriveni smisao. Jeline krošnje, umotane u sniježne obrise, stajale su kao nijemi stražari, dok je Plavsko jezero, mirno i spokojno, sabiralo čitave svjetove priča – utihnule u prošlosti i one koje se bude s prvim zracima novog dana.
Uputih se ka Budevicama, putem koji vodi preko Plava, Vardišta i dalje, ili kroz Vojno selo – Hakanje – Budovice. Osam kilometara ovog puta čuva trenutke i priče utkane u kamen i zemlju. Putevi su to koje su ljudi ovoga kraja sami trasirali i održavali, a posebno porodica Feratović. U svakoj stazi osjeća se upornost, složnost i privrženost rodnom kraju.
Dočekuje me Šefkija (Isljamov) Feratović sa suprugom Selvijom (Ademovom) rođenom Šoškić. Srdačno i toplo, otvaraju mi svoj dom u kojem se pažnja i entuzijazam osjećaju na svakom koraku. Dok plamenovi pored kamina plešu u ritmu pahulja, rađa se priča o njihovom životu, onako kako je izgovara Šefkija, prisjećajući se svojih koraka i puteva koje je prošao.
Rođen 1947. godine, školovanje je nastavio u Vitomirici kod Peći, a potom u Poljoprivrednoj srednjoj školi “Mileva Vuković“ i na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu, što ga je odvelo u bogatu profesionalnu karijeru. Radio je u firmi “Progres“ u Prizrenu, a zatim 23 godine u Biotehničkom institutu u Peći, paralelno predajući na Poljoprivrednom fakultetu u Prištini.
“I da ponovo biram, izabrao bih isti posao, iste ljude i isti komšiluk,“ kaže Šefkija. Godine 1978. oženio se Selvijom – Sekom, sa kojom je zasnovao porodicu i dobio trojicu sinova: Faruka, Fuada i Fahida. S ponosom govori o porodici i vremenu provedenom na Kosovu, „jer do 1980. godine to su bili idealni uslovi za život i rad.“
Rat 1999. godine natjerao ga je da se vrati u rodni Plav. Po povratku zatekao je selo bez kuća i kućišta, utočište pronalazi kod majke Ferke i započinje novi život. Sa suprugom otvara poljoprivrednu apoteku, a na očevo imanje u Budovicama vraća se kao agronom, posvećujući se uzgoju autohtonih sorti voća. Na svom posjedu posadio je 42 različite autohtone sorte voćaka, nesebično prenoseći znanje i savjete mladima.
Selvija, domaćica vedrog duha, dočekuje me toplinom, pripremajući domaću pitu i pogaču. Kućom se šire mirisi starih, zavičajnih jela, a na stolu zasjale svježe ubrane crvene jabuke – rumene kao djetinjstvo provedeno u voćnjacima podno Prokletija.
Šefkija s ponosom govori o sinovima i unučadi, prisjećajući se majke Ferke, koja je rodila dvanaestoro djece i doživjela da devetoro njih oženi i uda. „Uslovi života tada i danas ne mogu se porediti,“ kaže on, “ali ono što je ostalo, jeste rad, upornost i ljubav prema rodnom kraju.“
Danas u Budovicama opstaje samo jedno domaćinstvo tokom zime, dok se selo u ljetnim mjesecima oživljava zahvaljujući povratnicima. “U Budovicama su oduvijek živjeli samo Feratovići,“ ističe Šefkija.
Njegov sin Fuad Feratović, zaposlen u Opštini Plav, ali sa strašću za turizam i očuvanje nasljeđa, nastavlja porodičnu misiju. Na imanju gaje stare, autohtone sorte voća, a od 2019. razvili su turistički kompleks “Grandfather’s Place – Đedovina“ sa sada 22 ležaja, gdje gosti iz svijeta upoznaju duh Plava i tradiciju porodice.
“Naša misija nije samo turizam, već očuvanje stanovništva, istorije i tradicije. Ako porodica ostane, ostat će i selo, i narod,“ kaže Fuad. Bungalovi odišu tradicijom i prirodom, s drvenim zidovima, starim ćilimima i rukotvorinama, pružajući gostima osjećaj doma.
Na kraju posjete, Feratovići me ispraćaju osmijehom i ruksakom punim domaćih jabuka – rumenih plodova koji mirišu na djetinjstvo, prošlost i postojanost jednog kraja i porodice. Kao podsjetnik da pravi dom čine ljudi koji te dočekaju raširenih ruku, a ne samo kuće i zemlja.