Godinama unazad, lokalna vlast u Tutinu svjesno živi s činjenicom da se značajan dio trotoara vodi kao privatna imovina građana. Ne radi se o sporadičnim slučajevima ili naslijeđenim parcelama u staroj čaršiji, kakvih ima i u drugim sredinama, već o široko rasprostranjenoj praksi koja je postala normalizovano stanje. Ono što je drugdje izuzetak, u Tutinu je pravilo.
Problem nije samo u vlasničkim listovima. Suštinski problem je u tome što lokalna samouprava nije učinila gotovo ništa da to stanje pravno i urbanistički uredi. Nema sistemske eksproprijacije, nema upisanih prava službenosti prolaza, nema jasne evidencije, nema dugoročnog plana. Postoji samo prećutni dogovor: građani da “trpe“, a vlast da “ne dira“.
Takav odnos proizvodi dvostruku štetu. S jedne strane, građani su uskraćeni za osnovno pravo – bezbjedno kretanje javnim prostorom. Trotoari se ograđuju, pretvaraju u parkinge, zauzimaju rampama, baštama i improvizovanim objektima. S druge strane, vlast koristi privatno vlasništvo kao alibi: kada se postavi pitanje zašto se trotoari ne održavaju, odgovor je jednostavan – “nije naše“.
Međutim, zakon je jasan: ako se neka površina decenijama koristi kao javni prolaz, lokalna samouprava ima obavezu da taj status pravno uredi. To se rješava eksproprijacijom uz pravičnu naknadu, ili upisivanjem prava službenosti. Sve ostalo je bježanje od odgovornosti.
Posebno je problematično to što Tutin u ovom slučaju ne može da se poziva na “srpsku praksu“. U Beogradu, Novom Sadu ili Nišu postoje pojedinačni slučajevi privatnih parcela koje služe kao prolazi, ali tamo općine imaju pravni osnov da njima upravljaju. U Tutinu – nema ni toga. Postoji samo haos.
Lokalna samouprava Tutina time šalje opasnu poruku: javni interes je sekundaran, a urbanistički nered prihvatljivo stanje. To nije pitanje trotoara, već pitanje kapaciteta vlasti da upravlja gradom. Grad koji ne kontroliše sopstveni javni prostor, u suštini ne kontroliše ništa.
Ako Tutin želi da se predstavi kao grad, a ne kao skup improvizovanih parcela, mora početi od osnova. Trotoari nisu luksuz, već civilizacijski minimum. Sve dok budu privatni problem, a javna muka, odgovornost će ostati tačno tamo gdje je i danas – nigdje.