Svečanost otvaranja obnovljene Altun-alem džamije i obilježavanje pet stoljeća njenog postojanja predstavljali su historijski trenutak koji je zasluživao govor dostojan tog jubileja i simbolike koju ova ljepotica u gradu na Jošanici nosi kroz vrijeme. Umjesto toga, dio obraćanja muftije Mevluda Dudića prerastao je u politički obračun s kritičarima, upakovan u vjerski rječnik i izgovoren s džamijske govornice.
Piše: Teufik Tahirbegović
Dudić je dio svog govora posvetio onima koji, kako kaže, “komentiraju sve i svakoga”, “sumnjiče bez osnova” i “osuđuju bez valjanih argumenata”. Poruka je bila jasna svima koji su prisustvovali svečanosti: muftija ne govori apstraktno, govori o konkretnim ljudima koji su u posljednje vrijeme kritikovali njegovo rukovodstvo i odluke Mešihata, ali im ne pominje imena.
Tu nastaje prvi i temeljni problem. Altun-alem džamija nije odgovarajuće mjesto za obračunavanje s političkim i medijskim kritičarima. To je mjesto ibadeta, sjećanja i zajedništva. Koristiti historijski jubilej jedne od najznačajnijih džamija na Balkanu kao pozornicu za lične i institucionalne račune pokazuje nedostatak osjećaja za kontekst i mjeru.
Kritika kritike bez argumenata
Paradoks Dudićevog govora je uočljiv i zabrinjavajuć. Muftija je žestoko napao sve koji kritiziraju “bez dokaza” i “bez valjanih argumenata”, ali ni u jednom trenutku nije ponudio konkretan odgovor na konkretne kritike. Nije objasnio zašto je odlučeno da zahvalnica bude uručena gradonačelniku Biševcu upravo u haremu gdje je ukopan muftija Zukorlić. Nije odgovorio na pitanja o odnosu Mešihata prema vlastima. Nije se osvrnuo na zabrinutost dijela javnosti oko smjera kojim Islamska zajednica ide.
Umjesto odgovora, dobili smo retoriku o “otrovnim strijelama” i “zidovima srama”. To nije argument. To je etiketiranje.
Ko su “oni” iz govora?
Posebno je problematična tehnika kojom Dudić pokušava graditi svoju argumentaciju. “Njima ne valja država, grad, općina, džemat, Islamska zajednica. Ne valja im ni muftija, imam, profesor”, rekao je muftija. Ovakva retorika funkcionira po jednostavnom principu: ko god kritikuje bilo šta, svrstava se u kategoriju onih kojima “ništa ne valja” i koji vuku ljude “u blato”.
Ovo je klasičan mehanizam diskreditacije koji ne pravi razliku između konstruktivne kritike i destruktivnog napada. A ta razlika je ključna. Kritizirati konkretnu odluku o protokolu nije isto što i rušiti instituciju. Postavljati pitanja o odnosu Islamske zajednice prema vlastima nije isto što i napadati islam. Svrstavanje svih kritičara u istu kategoriju “mrzitelja institucija” nije odgovor na kritiku. To je bijeg od nje.
Saradnja s vlastima kao ponos, a ne pitanje
Dudić je u svom govoru s ponosom istakao da je obnova Altun-alem džamije ostvarena “u saradnji s Gradom Novim Pazarom i uz podršku najviših državnih institucija, Vlade i Predsjednika”. Ta rečenica ne bi bila sporna da ne postoje legitimna pitanja o tome kakvu cijenu Islamska zajednica plaća za tu saradnju i kome zapravo služi kada se tako čvrsto pozicionira uz jednu političku opciju.
Umjesto da ta pitanja prepozna kao legitimnu zabrinutost dijela zajednice i ponudi odgovore, Dudić ih je u svom govoru paušalno odbacio kao “bestidnu kritiku” i “prostački napad”. Time je propustio priliku da pokaže da Islamska zajednica može biti otvorena za dijalog i propitivanje, a ne samo za pohvale.
Govor koji je zasjenio jubilej
Pet vijekova Altun-alem džamije zaslužilo je govor koji govori o vjeri, historiji, identitetu i zajedništvu. Dobili smo govor koji govori o muftiji i njegovim kritičarima. To nije mala razlika.
Dudić ima pravo odgovoriti na kritike. Ali ima ih gdje i kada. Podij obnovljene džamije na dan njenog jubileja nije ni pravo mjesto ni pravo vrijeme za političke obračune. A kada se takvo mjesto i takav trenutak koriste za lične poruke, to samo po sebi govori više od bilo koje kritike koju su njegovi protivnici mogli uputiti.
Izvor: Sandzacke.rs