Kada Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori i Bošnjačko nacionalno vijeće već u prvim danima ramazana organiziraju iftare sa snažnim protokolarnim nabojem – uz zvanice, funkcionere, kamere i medijsku promociju – opravdano je postaviti pitanje prioriteta i poruke koja se time šalje.
Ramazan je, prije svega, mjesec introspekcije, skromnosti i solidarnosti s onima koji imaju manje. Kada se iftar pretvori u politički događaj sa pažljivo režiranim fotografijama i govorima, duhovna dimenzija posta lako biva potisnuta u drugi plan.
Ramazan nije mjesec reprezentacije, već mjesec redukcije ega, buke, pokazivanja. Njegova suština nije u tome ko je za stolom, nego ko nije zaboravljen. Kada u prvi plan izađu funkcije, titule i fotografije, a u drugi plan tišina, dova i solidarnost, javnost s pravom počinje sumnjati u motive.
Posebno je osjetljivo to što su oba vijeća formalno predstavnička tijela bošnjačke zajednice, finansirana javnim sredstvima. Time se otvara prostor za dilemu: da li se radi o istinskom okupljanju zajednice ili o simboličkom pozicioniranju pred domaćom i regionalnom političkom publikom?
Protokolarni iftari, naročito kada se upriliče već na samom početku ramazana, više liče na demonstraciju uticaja nego na čin zajedništva: važno postaje ko je na spisku zvanica, ko zauzima centralno mjesto i ko se obraća prisutnima. Suština ramazana, međutim, jeste upravo suprotna, da briše razlike, utišava rangove i podsjeća da su pred Bogom svi jednaki.
Pompezni iftari šalju poruku moći i dominacije, poruku da institucija kontroliše i simbole i prostor zajednice. A ramazan bi, naprotiv, trebao biti vrijeme okretanja običnim ljudima, porodici, siromašnima i onima koji nisu u centru pažnje.
U konačnici, pitanje nije da li treba organizirati iftare, već kakvu poruku oni nose: poruku skromnosti i brige za zajednicu, ili poruku političke vidljivosti.
Naravno, niko ne spori pravo institucija da organiziraju iftare. No, razlika između zajedničke sofre i političke bine nije samo estetska, ona je suštinska. Kada fokus pređe s posta i milosti na PR i fotografiju, javnost s pravom može steći dojam da je riječ o političkom marketingu pod okriljem vjerskog događaja.
Ramazan traži skromnost, politika traži vidljivost. Kada se te dvije logike sudare, zajednica mora biti dovoljno zrela da prepozna kada se vjera koristi kao sredstvo.
Izvor: Sandzacke.rs