Gostovanje građanske aktivistkinje Aide Ćorović u emisiji “Među nama” televizije Nova S posvećenoj događajima na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru otvorilo je brojna pitanja, ne samo o studentskoj blokadi i brutalnoj reakciji vlasti, već i o dubljim društvenim, političkim i etničkim tenzijama koje se godinama talože. Prema njenim riječima, analiza ovakvih poteza vlasti zahtjeva napuštanje racionalnog načina razmišljanja jer se odluke donose iz jednog duboko iracionalnog mjesta.
Ćorović ističe da je upravo Novi Pazar izabran kao meta jer je univerzitet mlad, slab i nalazi se u multietničkom okruženju. Po njenom mišljenju, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić svjesno koristi narative iz 90-ih godina, koje pokušava da reaktivira u ovom kontekstu. Studentska blokada je, prema njenim riječima, prekinuta nasilno, a studenti su bili izloženi prijetnjama od strane privatnog obezbjeđenja – čime je država direktno pokazala odgovornost, ali i rukovodstvo univerziteta.
Posebno je istaknuta uloga rektorice Zane Dolićanin, koju Ćorović optužuje da već godinama sprovodi sistematsko uništavanje univerziteta. Više odsjeka je zatvoreno, profesori iz Novog Pazara se otpuštaju ili primoravaju na otkaze, dok se dovode predavači iz drugih gradova bez jasnih razloga. Sve to, prema njenom mišljenju, pokazuje namjeru da se univerzitet “očisti” od bošnjačkog kadra, što dodatno potvrđuje ukidanje predmeta poput bosanskog jezika – bez ikakve rasprave.
Uprkos represiji, Ćorović naglašava da se u posljednjih devet mjeseci u Srbiji desio “kvantni skok“ u građanskoj svijesti. Na nasilni incident u Novom Pazaru, građani su odgovorili solidarnošću – u roku od nekoliko sati, stotine ljudi iz cijele Srbije stiglo je da pruži podršku. To je, prema njenim riječima, dokaz da se već desio “šesti oktobar“ – ne kao jedan dan promjene režima, već kao period duboke promjene kolektivne svijesti.
Građani, posebno mladi, danas pokazuju gestove solidarnosti i međusobnog poštovanja, prevazilazeći razlike koje su ih ranije dijelile. Pokušaji izazivanja međuetničkih sukoba nisu uspjeli. Ćorović smatra da je reakcija građana dokaz da se Srbija iznutra mijenja – društveno tkivo postaje zdravije, jače i otpornije.
Govoreći o političkim posljedicama, Ćorović primećuje da je Vučić već započeo sa prijetnjama manjinskim strankama – najavljujući ukidanje finansijskih dotacija. Ona izražava razumijevanje što su manjinske stranke bile prinuđene da sarađuju sa vlašću radi lokalnih interesa, ali ističe da postoji crvena linija. Ako vlast direktno napada vas i vaš narod, tu više nema prostora za saradnju.
Upad privatnog obezbjeđenja na univerzitet nije samo napad na obrazovnu instituciju, već i poruka cijelom regionu – da država ne poštuje građane, manjine niti obrazovanje. Ćorović podsjeća da djeca mnogih lokalnih političara pohađaju taj univerzitet i da su i ona mogla biti ugrožena, što bi trebalo biti važnije od bilo kakve partijske lojalnosti.
Brojne represivne mjere – od hapšenja, ucjenjivanja, prekida autobuskih linija, do otkaza za profesore i umjetnike, poput slučaja reditelja Gorana Markovića – pokazuju paniku vlasti. Ćorović ističe da je Vučić vidno uplašen i da više ne donosi racionalne odluke, već one koje dodatno pogoršavaju situaciju. Umjesto da smiruje tenzije, on ih podstiče, što dodatno ruši legitimitet vlasti.
Otpuštanja, prijetnje i javno blaćenje u režimskim medijima za Ćorović predstavljaju potvrdu ispravnosti borbe. Ako vas autoritarna vlast targetira, to znači da radite nešto dobro. Takvi postupci su, po njenom mišljenju, svojevrsni “kompliment“ onima koji se bore za istinu, pravdu i oporavak društva.
Za kraj, Aida Ćorović koristi snažnu metaforu: “Čelik se ne dobija tek tako – gvožđe mora da prođe kroz žestoku vatru.“ Upravo to se, prema njenim riječima, danas dešava sa društvom u Srbiji. Uprkos pritiscima i represiji, građani se učvršćuju, sazrijevaju i pretvaraju u društvo koje više ne pristaje na strah i nepravdu.
“Ovaj narod prolazi kroz žestoku vatru i ja sam na tome zapravo zahvalna. Ovo društvo postaje čelično i nepobjedivo“, zaključuje Ćorović.