Posljednjih mjeseci u Sandžaku sve češće se čuju političke poruke sa minbera i sa društvenih mreža nekih imama. Ti istupi, iako se predstavljaju kao briga za zajednicu, u suštini pokazuju jasno svrstavanje uz pojedine političke opcije. Najupadljivije je da se nikada ne kritikuju Stranka pravde i pomirenja (SPP) niti njen lider Usame Zukorlić, dok su prema drugim akterima poruke vrlo oštre.
Piše: Teufik Tahirbegović
Ako se kritika javnih politika i nepravilnosti usmjerava isključivo na opštine u kojima SPP nije na vlasti, dok se u sredinama gdje ta ista stranka drži kormilo vlasti uporno prećutkuju isti ili slični problemi, takav pristup gubi svaku moralnu težinu. Takva selektivnost ne odražava brigu za javni interes, nego prije pokazuje stranačku lojalnost i kalkulantski odnos prema istini.
Selektivan govor nije tek manji propust u retorici – on postaje dokaz da se princip pravde primjenjuje samo kada odgovara političkim interesima. A kada se pravda mjeri stranačkim metrom, ona prestaje biti pravda i pretvara se u puku propagandu. Upravo zato selektivna kritika nije neutralna, već je oblik nepravde sam po sebi.
Islamska zajednica je kroz godine teškog iskustva napokon uspjela da se izvuče iz stranačkog zagrljaja. Taj proces nije bio lak: trebalo je sačuvati jedinstvo vjernika i povjerenje džematlija. Danas, međutim, pojedini imami – očigledno dodvoravajući se političkim liderima – pokušavaju da tu zajednicu ponovo vrate u stranku i da podgriju međubošnjačke podjele koje su nas već skupo koštale.
Imam, po svom pozivu, nije politički govornik. Njegova misija je da poučava Kur’anu, predvodi vjernike u ibadetu i bude moralni oslonac zajednice. Kada s minbera krene politički govor, džematlije se dovode u situaciju da u džamiji slušaju poruke stranačkog predznaka, a ne univerzalne vjerske istine. Takva praksa razara povjerenje – vjera postaje instrument politike, a Islamska zajednica gubi svoj autoritet.
Ako imami istinski žele dobro svom narodu, dužni su da ostanu iznad dnevnopolitičkih obračuna. Kritika društvenih nepravdi i poziv na moral je obaveza, ali otvoreno svrstavanje na stranačkoj sceni nije. Samo tako Islamska zajednica može ostati ono što vjernici od nje očekuju: dom jedinstva, a ne produžena ruka bilo koje partije.
Izvor: Sandzacke.rs