Ostavka Rasima Ljajića na mjestu predsjednika Socijaldemokratske partije Srbije (SDPS) označava kraj jedne političke epohe i zatvara poglavlje gotovo tri decenije duge karijere čovjeka koji je bio jedna od najprepoznatljivijih figura bošnjačke politike u Srbiji. Ljajić je svojim političkim djelovanjem oblikovao model umjerene, pragmatične politike koja je Sandžak povezivala s institucijama u Beogradu, ali je istovremeno godinama bila predmet različitih tumačenja i političkih osporavanja.
Autor: Nedžad Smailagić
Ljajić je stranku koja će kasnije postati SDP Srbije osnovao još 1996. godine, kao Sandžačku demokratsku partiju (SDP), nakon izdvajanja iz SDA. Od tog trenutka do danas, on nije bio samo lider jedne stranke, već arhitekta političkog modela zasnovanog na pragmatičnoj saradnji sa vlašću u Beogradu, bila ona DOS-ova ili, u posljednjoj deceniji, vlast Aleksandra Vučića i SNS-a. Taj model mu je donio dugovječnost kakvu malo ko u regionalnoj politici može da se pohvali, ali ga je i izložio stalnoj kritici da je bošnjačke glasove pretvorio u trajnu razmjensku robu za mjesta u vladi.
Zvanično obrazloženje ostavke, prema kojem je odluka posljedica nespojivosti funkcije predsjednika stranke sa obavezama koje nosi mjesto predsjednika FK Partizan, na prvi pogled djeluje uvjerljivo. Sam Ljajić je naglašavao da stranka pred predstojeće izbore mora biti potpuno angažovana i raditi “punim gasom“, a ne “na pola“. Ipak, bilo bi previše naivno ovu odluku posmatrati isključivo kroz prizmu preopterećenosti obavezama. Vremenski trenutak u kojem je uslijedila, neposredno pred najavljene parlamentarne izbore, kao i profil njegovog nasljednika, ostavljaju prostor za dublju političku analizu.
Jug Radivojević, pozorišni i filmski reditelj iz Vranja i dugogodišnji potpredsjednik SDPS-a, nema sandžačko porijeklo niti političku prepoznatljivost među bošnjačkim biračkim tijelom kakvu je Ljajić gradio gotovo tri decenije. Njegovo imenovanje na čelo stranke teško se može tumačiti kao potez usmjeren ka jačanju regionalne ili identitetske politike u Sandžaku. Mnogo više djeluje kao prelazno rješenje, odnosno tehnički mandat osobe koja treba da vodi stranku dok se ne razjasni šira izborna strategija i buduća politička pozicija SDPS-a.
Upravo tu se, po mišljenju nekoliko analitičara, krije suština ove ostavke. SDPS je, kao građanska stranka registrovana na nivou cijele Srbije, lišena pogodnosti koje uživaju stranke sa statusom manjinske liste, prije svega nižeg izbornog praga i drugih zakonskih olakšica namijenjenih predstavnicima nacionalnih manjina. Ljajić, političar koji je svoju karijeru gradio kroz preciznu izbornu matematiku i koalicione računice, sigurno je svjestan prednosti koje takav status donosi. Zbog toga nije isključeno da bi se uoči parlamentarnih izbora mogao otvoriti prostor za novu političku reorganizaciju, uključujući i jače oslanjanje na Sandžačku demokratsku partiju, iz koje je SDPS i nastao, ili na neki drugi model manjinskog političkog organizovanja. U tom kontekstu, ostavka na čelu SDPS-a ne mora značiti povlačenje iz politike, već prije oslobađanje prostora za drugačije pozicioniranje pred izbore.
Ako se ovaj scenario ostvari, Ljajić bi se, teoretski oslobođen tereta vođenja građanske stranke, ponovo profilisao kao ličnost koja direktno konkuriše za glasove Bošnjaka u Sandžaku, ovog puta kroz povoljniji izborni mehanizam. Ovo bi bio potez dostojan njegove cjelokupne političke karijere, prilagođavanje pravilima igre umjesto insistiranja na jednom modelu koji više ne donosi dovoljno mandata.
Region Sandžaka pred narednim izborima suočava se sa političkom scenom koja bi mogla biti fragmentiranija nego ikada ranije. Tu su SPP Usame Zukorlića, SDA Sandžaka, moguće nove građanske liste, ali možda i najznačajnije, formiranje studentske liste koja bi mogla privući dio biračkog tijela, posebno mlađe glasače nezadovoljne dosadašnjim akterima na političkoj sceni. U takvoj izbornoj utakmici svaki blok glasova postaje dragocjen, a status manjinske liste mogao bi predstavljati ključnu razliku između ulaska u parlament i političke marginalizacije.
Ono što ostaje otvoreno jeste hoće li SDPS, pod Radivojevićevim vodstvom, ostati vjeran dosadašnjoj strategiji bliske saradnje sa SNS-om, ili će pokušati izgraditi samostalniju poziciju. Radivojevićeva izjava da će o načinu izbornog nastupa odlučivati “stranački organi kada se budu raspisali izbori” zvuči kao oprezno odgađanje odluke, ne kao jasna strateška vizija, što je, uostalom, i razumljivo za nekoga ko tek preuzima stranku u tako osjetljivom trenutku.
Bez obzira na to kako se ova politička rekonfiguracija završi, jedno je izvjesno: era u kojoj je jedan čovjek gotovo tri decenije personifikovao umjerenu, pragmatičnu bošnjačku politiku u Beogradu, formalno je okončana. Da li će Ljajić pokušati da se, kroz stranačka vrata na koja je i ušao u politiku 1996. godine, vrati na političku scenu Sandžaka sa novom kartom u rukama, ili će ostati u sjeni kao “politički kapital” koji Radivojević obećava da će sačuvati, pokazaće vrijeme koje dijeli Sandžak od narednih parlamentarnih izbora.
Izvor: Sandzacke.rs