Posljednjih mjeseci Stranka pravde i pomirenja i njen lider Usama Zukorlić suočavaju se s pritiscima na više frontova. Politički napadi, medijske kampanje, sudski sporovi, pokušaji diskreditacije i stalno stvaranje kriznih situacija kod dijela javnosti stvaraju utisak da nije riječ o nizu slučajnih događaja, već o procesu koji ima širu političku pozadinu.
Piše: Nedžad Smailagić
Kriza sa deponijom u Sjenici predstavlja ilustrativan primjer kako se realni komunalni problemi mogu brzo pretvoriti u instrument političkog nadmetanja. Iako je riječ o nesumnjivo ozbiljnoj situaciji koja zahtijeva hitno i sistemsko rješenje, fokus javne debate se u kratkom vremenu pomjerio sa uzroka i odgovornosti svih uključenih aktera na političku interpretaciju događaja. Umjesto analize šta je dovelo do blokade deponije i gdje leže institucionalni propusti, dominantan narativ sve više ide u pravcu diskreditacije lokalne vlasti koju predvodi Stranka pravde i pomirenja (SPP).
U tom kontekstu, gotovo da izostaje ozbiljna javna rasprava o stvarnim uzrocima blokade, dok se odgovornost u potpunosti pokušava personalizovati i prebaciti na aktuelnu općinsku upravu. Takav pristup ne ostaje bez šire političke dimenzije, jer se kroz lokalni slučaj posredno targetira i politički autoritet Usame Zukorlića, kao najprepoznatljivijeg lica SPP-a. Na taj način, komunalna kriza dobija obilježja šireg političkog sukoba, u kojem se tehnički problem koristi kao sredstvo za podrivanje političkog legitimiteta.
Istovremeno, opozicione stranke organizuju konferencije za medije, zahtijevaju vanredne sjednice, pozivaju na proteste i nastoje stvoriti utisak potpunog kolapsa sistema. Kada se tome dodaju sudski sporovi, medijski napisi i kontinuirani pokušaji osporavanja političkog legitimiteta Usame Zukorlića, kod mnogih se nameće pitanje da li je riječ o klasičnom političkom nadmetanju ili o širem modelu političkog pritiska.
U savremenoj politici hibridni sukobi ne vode se samo kroz institucije. Oni podrazumijevaju kombinaciju medijskog djelovanja, političkih kampanja, pravnih procesa, društvenih mreža i proizvodnje stalne političke nestabilnosti. Cilj nije nužno rušenje vlasti preko noći, već dugotrajno slabljenje povjerenja građana u određenu političku opciju.
Zbog toga dio javnosti događaje u Sandžaku sve češće posmatra kroz prizmu svojevrsnog hibridnog rata protiv SPP-a i Usame Zukorlića. Da li je riječ o organizovanoj strategiji ili o spletu okolnosti i političkih interesa, ostaje predmet političkih rasprava. Ono što je nesporno jeste da se SPP danas nalazi pod snažnim pritiskom, a način na koji će odgovoriti na te izazove mogao bi odrediti političke odnose u Sandžaku u godinama koje dolaze.
Posebno je zanimljivo što se gotovo svaki problem koji se pojavi u Sjenici, gdje okosnicu vlasti čini SPP, nastoji predstaviti kao dokaz potpune nesposobnosti te političke opcije. Takav pristup ne ostavlja prostor za objektivnu analizu činjenica, niti za razmatranje složenih uzroka određenih problema. Umjesto toga, javnosti se nudi jednostavna politička poruka: za sve je kriv SPP. Upravo je to jedna od karakteristika hibridnog političkog djelovanja: stvaranje jednostavnog narativa koji se neprestano ponavlja dok ne postane dominantna percepcija.
Ne treba zanemariti ni činjenicu da je Stranka pravde i pomirenja danas jedna od rijetkih političkih organizacija u Sandžaku koja raspolaže značajnim političkim kapacitetom, institucionalnim uticajem i infrastrukturom. Kao takva, ona predstavlja prepreku političkim ambicijama brojnih aktera. U tom kontekstu, slabljenje SPP-a nije samo lokalno pitanje već i pitanje budućih političkih odnosa u cijelom Sandžaku.
Još jedan važan element jeste pokušaj personalizacije svih političkih procesa. Umjesto kritike pojedinačnih odluka ili konkretnih poteza lokalnih funkcionera, meta postaje lično Usama Zukorlić. Na taj način svaka kriza, bez obzira na mjesto nastanka, nastoji se povezati s njegovim političkim autoritetom. Cilj takve strategije nije samo kritika jedne politike već postepeno urušavanje povjerenja u lidera koji je nakon iznenadne smrti svoga oca preuzeo odgovornost za vođenje stranke.
Sada, kada se na ovu sliku doda i sudska presuda kojom je Usame Zukorlić, lider SPP-a, obavezan da vrati 15.000 evra Ljutviji Balkanu, bivšem funkcioneru stranke koji je iz nje istjeran, dobijamo dodatni sloj koji, važno je naglasit, pravno i formalno nema nikakve veze sa upravljanjem općinom Sjenica, ali politički djeluje kumulativno.
Presuda je objavljena i medijski popraćena baš u trenutku kada je SPP već pod pritiskom zbog Sjenice. Ovo vremensko poklapanje je politički najpotentniji element cijele priče, jer omogućava da se dva potpuno nezavisna procesa, komunalna kriza i privatnopravni spor, spoje u jedinstven medijski narativ o “lideru i stranci u krizi na svim frontovima”. Treba biti oprezan i ne brkati vremensku koincidenciju sa stvarnom uzročno-posljedičnom vezom; sudski postupci imaju sopstvenu dinamiku (ročišta, vještačenja, donošenje i objavljivanje presude) koja se rijetko poklapa sa političkim kalendarom po dizajnu, iako se ne može isključiti ni mogućnost da je trenutak objavljivanja iskorišten ili da je curenje informacija o presudi imalo političku pozadinu.
U takvom ambijentu svaki problem postaje potencijalno političko oružje. Deponija u Sjenici, infrastrukturni projekti, kadrovska rješenja, sudski postupci ili medijske kampanje više nisu izolovani događaji. Oni postaju dijelovi šire političke slike u kojoj se nastoji stvoriti osjećaj permanentne krize i nesigurnosti.
To, naravno, ne znači da vlast ne treba kritikovati. Naprotiv, demokratsko društvo počiva na kritici i kontroli rada institucija. Međutim, postoji razlika između dobronamjerne kritike koja traži rješenje problema i političke kampanje koja svaki problem koristi kao priliku za delegitimizaciju protivnika. Upravo na toj granici danas se nalazi politička scena Sandžaka.
Zbog svega navedenog, sve više pristalica SPP-a smatra da se ne radi samo o uobičajenom političkom nadmetanju, već procesu koji ima elemente hibridnog političkog rata. Njegov cilj nije pobjeda u jednoj političkoj bitci, već dugoročno slabljenje političke ideje koju predstavljaju Stranka pravde i pomirenja i njen lider Usama Zukorlić. Hoće li taj pritisak proizvesti željene rezultate ili će dovesti do dodatne homogenizacije biračkog tijela SPP-a, pokazat će politički događaji koji slijede.
Šta dalje – subota kao prekretnica
Period od narednih dana do subote, 20. juna, predstavlja ključni vremenski okvir u kojem lokalna vlast praktično mora pokazati vidljivo i opipljivo rješenje problema deponije Goveđak. Ukoliko se to ne dogodi, protest se neće odvijati u vakuumu nezadovoljstva, već u atmosferi dodatno zagrijanoj nedavnom konferencijom za medije i zahtjevom za održavanje vanredne sjednice Skupštine općine, što značajno povećava vjerovatnoću masovnijeg odziva građana.
S druge strane, brzo i transparentno rješavanje problema prije 20. juna moglo bi umanjiti zamah protesta i oslabiti pozive na ostavku lokalnog rukovodstva. Nasuprot tome, nastavak krize bez vidljivog napretka mogao bi subotnji skup pretvoriti u snažan medijski i politički trenutak za opoziciju.
U narednim danima posebno će biti važno pratiti da li će lokalna vlast pokušati hitnim i vidljivim mjerama riješiti problem prije protesta. Takav potez predstavljao bi pokušaj da se politički i društveni pritisak ublaži prije njegove moguće kulminacije na protestnom skupu.
Jednako značajni pokazatelji biće broj i struktura učesnika protesta, kao i razvoj događaja u narednim danima. Masovan i nestranački odziv ukazivao bi da je kriza prevazišla okvire stranačke mobilizacije, dok bi ograničen odziv, pretežno sastavljen od poznatih opozicionih aktivista, sugerisao da je narativ o “depolitizovanom“ protestu prije svega politička strategija. Istovremeno, eventualna pojava novih događaja koji se uklapaju u isti obrazac bila bi znatno jači pokazatelj koordinisanog političkog pritiska nego pojedinačne epizode koje se trenutno vremenski podudaraju.
Izvor: Sandzacke.rs