Ova garnitura na vlasti nikoga i ništa ne poštuje. Juče je sahranjen potpredsjednik Narodne skupštine, predsjednik Odbora za nauku i obrazovanje, narodni poslanik i predsjednik parlamentarne stranke Muamer Zukorlić, a da niko od predstavnika države nije otišao na dženazu. Niko!, piše Milenko Vasović za Nova.rs
Šta je problem, što Muamer nije vaš, nije naprednjak, nije socijalsta, što je musliman, Bošnjak? Ili je Novi Pazar daleko pa niste stigli. A možda vas je bio strah da opet šaljete helikopter na tu stranu.
Povlačim rečeno, ako je bila želja porodice, a vjerujem da nije. Pre će biti da je neko procjenio kako mu to nije neophodno za rejting. Da mrtav muftija ne može donijeti glasove i da je bolje držati se po strani, da se ne iritiraju Zukorlićevi politički protivnici.
Sakrili se licemjeri iza telegrama saučešća, iza, u njihovom slučaju fraza, kako su izgubili saradnika i prijatelja. Pa, prijatelju se valjda ide na sprovod. Sve i da vam nije bio prijatelj Zukorlić je bio visoki državni službenik. Ne znam prtokol, ali ljudski osjećam da je na njegovom ispraćaju na pazarskom trgu morala biti državna delegacija.
Biću konkretan, na sahranu potpredsjedniku Skupštine morao je otići njen predsjednik ili njegov izaslanik. A mogao je i ministar prosvjete, pa i predstavnik samog predsjednika Srbije. Tako se poštuje država, a u ovom slučaju neguje prijateljstvo i dobri međunacionalni odnosi. Nikako ne slanjem huligana na fudbalske utakmice.
Imam utisak da je rahmetli Zukorlić Srbiju istinski doživljavao kao svoju državu. I da je doprinosio smirivanju tenzija u Sandžaku. Više je on učinio za sve nas od mnogih koji se u tu istu Srbiju kunu. Čak i kada je nelegalno gradio zgradu fakulteta samo je pokazivao da savršeno razumije kako stvari funkcionušu.
Muftija je bio ubjedljiv i sugestivan govornik. Imao je dosta pristalica, težio je, kako neko reče na sahrani, da “Bošnjaci budu poštovani u svojoj državi Srbiji“. I zbog toga su gotovo sve beogradske vlasti od njega zazirale.
Vlast je jedno a narod drugo, znam mnogo običnih ljudi koji nisu muslimani, a koji su sa uvažavanjem govorili o Zukorliću. Njima je iskreno žao zbog njegove prerane smrti. Doživljavan je kao čovjek od autoriteta i integriteta.
Lično sam uživao u javnim nastupima rahmetli muftije. Činilo mi se kad ga slušam da bi trojica takvih mogla da izliječe bolesnu Srbiju. Toliko mudrosti, znanja, energije i pragmatizma retko je naći u jednoj osobi. Intelektualac kakvih je malo na čitavom Balkanu.
Činilo mi se da je ponekad svesno gutao žabu da bi njegov glas stigao do naroda. Kako drugačije tumačiti njegove dolaske na televizije čije je programe prezirao. Svjesno je ulazio u to blato, a li iz tog gliba njegove riječi su zvonile kao biseri.
Sjećam se kada je u TV studiju održao predavanje iz morala onoj razdeljak nesreći. “Kako ćeš umrijeti čovječe. Kod nas kažu poješćeš jorgan kad budeš umirao. Neki gresi koji se naprave će ti zapriječiti grlo“.
Razočaran zaglupljujućim televizijskim sadržajima i razaranjem društvenih vrijednosti tada je poručio da sreća stanuje u porodici, a ne pod lažnim studijskim svetlima. “U normalnoj Srbiji ima očeva, majki koji hoće da odgoje djecu. Koji sanjaju da budu fini, čestiti ljudi da rode, da rade… ostavimo jednu traku njima. Ovo ludilo će da prođe, ali će uzeti veliki danak“.
Ko zna možda je i ovako poštenije nego da je Dačić na sahranu poslao nekakve langure, kebare, orliće… Laka ti zemlja Muamere.
Izvor: Nova.rs