Albanska propagandistička mreža predvođena Ismetom Azizijem, predsjednikom organizacije “Kosovo za Sandžak”, dugo je vremena pokušavala sprovesti projekt albanizacije sandžačkih Bošnjaka na području sjevernog Sandžaka, posebno na teritoriji Tutina i Pešteri. Taj projekt je doživio neuspjeh, pa su svoje aktivnosti premjestili na južni dio Sandžaka u Crnoj Gori, gdje se sada aktivno provode propagandističke aktivnosti o kojima je portal Sandžačke već pisao proteklih godina.
Riječ je o dobro poznatom projektu “Zeleni ćulah”, čije su metode sada ponovo aktualne, ovaj put na novom terenu.
Kako prenosi Sandžak Danas, u posljednje vrijeme zabilježeni su učestali dolasci televizijskih ekipa s prostora Albanije i Kosova u sela Sandžaka. Kroz razgovore s mještanima navodno je pokušavano istraživanje porijekla stanovništva ovog kraja, ali i otvoriti pitanja nacionalnog identiteta. Ovakvi sadržaji, koji se potom emituju u regionalnim medijima i društvenim mrežama, izazivaju snažne reakcije među građanima, posebno među Bošnjacima koji čine većinsko stanovništvo.
Slučaj Škrijelje: Kad novinar ne prihvata odgovor
Posebnu pažnju javnosti izazvao je televizijski prilog novinara albanske TV Top Channel, snimljen u sandžačkom selu Škrijelje. Prilog je izazvao ozbiljno negodovanje, i to s razlogom. Ne zbog same teme, već zbog načina na koji je obrađena.
Ono što se vidi na snimku nije klasičan razgovor s mještanima. To je uporno ispitivanje s jednim ciljem: dobiti odgovor koji se unaprijed očekuje, bez obzira na to šta ljudi zapravo govore. A oni govore jasno:
“Jesi li Albanac ili Bošnjak?” “Bošnjak.” “A ti?” “Ne, nisam Albanac.” “U ovom selu Albanci ili Bošnjaci?” “Bošnjaci.” “Kako se izjašnjavaš?” “Muslimani Bošnjaci, u ovom selu.” “Ima li ovdje Albanaca?” “Nema.”
Tri puta pitanje. Tri puta isti odgovor. I opet nije dovoljno. Novinar Marin Mema, koji je duže vrijeme angažovan u albanskoj propagandističkoj misiji od strane Ismeta Azizija, odbijao je prihvatiti ono što mu sagovornici govore, nastavljajući tražiti drugačiji odgovor. Tu prestaje svaka dilema o prirodi ovog priloga.
Kada novinar odbija prihvatiti jasan odgovor i iznova postavlja isto pitanje, to više nije novinarstvo. To je pokušaj da se realnost prilagodi unaprijed postavljenoj priči. Mnogi ovaj pristup s pravom nazivaju pritiskom pred kamerama. Ne fizičkim, ali svakako psihološkim i narativnim.
Ćulasi na Pešteri: Propaganda za djecu
Nije ovo prvi put da javnost bilježi ovakve metode. Ostao je u sjećanju i snimak s Pešteri, kada su bošnjačkoj djeci nabijani taze donijeti ćulasi kako bi se postigla odgovarajuća propagandna poruka. Taj prizor dovoljno govori o metodama koje stoje iza projekta “Zeleni ćulah”.
Važno je naglasiti da su odnosi između Albanaca i Bošnjaka u Sandžaku kroz historiju često bili obilježeni solidarnošću i međusobnom podrškom, posebno u teškim ratnim vremenima. Međutim, aktualna težnja dijela Albanaca da se vrate katoličanstvu i raskrste s islamom nešto je što sandžačke Bošnjake sve više udaljava od njih.
Propagandno novinarstvo i pokušaj prekrajanja identiteta
U Sandžaku, gdje su pitanja identiteta duboko ukorijenjena i historijski osjetljiva, ovakav pristup ne može proći kao bezazlena reportaža. On se doživljava kao pokušaj prekrajanja stvarnosti.
Implicitno se sugerira da identitet nije nešto što ljudi sami određuju, već nešto što se može “ispraviti” ili “razotkriti” kroz uporno postavljana pitanja. To je razlika koja razdvaja novinarstvo od propagande. I narod Sandžaka to, kako se pokazuje, vrlo jasno prepoznaje.
Izvor: Sandzacke.rs/ Sandžak Danas