Nakon 17 dana provedenih na hirurškom odjeljenju naše bolnice, osjećam odgovornost da javno podijelim iskustvo i ukažem na uslove u kojima borave pacijenti. Ovaj tekst nije napad na medicinsko osoblje – naprotiv, riječ je o ljudima koji, uz ograničene resurse, daju sve od sebe. Mladi ljekari i sestre su ljubazni, prisutni, predani. Na njih nemam nijednu zamjerku – njima svaka čast.
Autor: Haris Ibrahimović
Ali zato uslovi… to je druga priča.
Radi se o najvažnijem odjeljenju u bolnici, a izgleda i funkcioniše kao da je usred ratne zone. Ljeto u punom jeku, a sobe bez klime. Ležanje u takvim uslovima iscrpljuje i zdravog čovjeka, a kamoli bolesnog. Znojite se bez prestanka, dišete teško. Ko u nekom vagonu koji ide pravo ka logoru. Ako ste gledali Šindoerovu listu, tako je nekako.
Jedna WC šolja na tridesetak pacijenata. Nema tuš kabine. Nema gdje da se čovjek okupa. Ljudi se osjećaju. Znojavi, iscrpljeni, bez osnovnih higijenskih uslova.
Kreveti su posebna priča – dotrajali dušeci koji propadaju pod težinom, gume koje se lijepe za kožu, posteljina koja stalno sklizne. Kad nađeš čaršav s lastikom – kao da si dobio na lutriji. Jastuci tanki, prazni – morate staviti dva da biste normalno naslonili glavu.
Zatvorski uslovi, u bukvalnom smislu. Izvučeni štekeri, olupani zidovi, sve staro, sve maksimalno isluženo. U to odjeljenje, čini se, decenijama nije uložen nijedan dinar.
Kad pitate – kažu: “Evo, gradi se Klinički centar.” Dok se ne završi, kao da smo svi na čekanju. Čak ni osnovne stvari se ne popravljaju jer – “uskoro će novo”.
Zaista je sramotno koliko je jedno tako važno odjeljenje zapušteno. Ali imamo stadion – to nam je, izgleda, važnije od kreveta, od dušeka, od klime, od sapuna.
Nisam htio da fotografišem, ali samo zamislite jednu WC šolju na masu ljudi i sebe bolesnog u sobi na najvećim vrućinama.
Zato ovom prilikom poručujem: osoblju – kapa dolje, odgovornima i upravi – sramota je ovo.