Nevjerovatna doza političke nekulture, neukusa i bezobrazluka ogoljena je ponovo na primjeru općinskog rukovodstva Tutina i Stranke demokratske akcije (SDA). Ono što se ovih dana dešava na terenu prevazilazi granice zdravog razuma i ulazi u domen političke tragikomedije: gdje god mašina za asfaltiranje zakotrlja valjak, tamo se, kao po komandi, pojavljuju Selma Kučević i njeni partijski saradnici — spremni da se slikaju i predstave kao glavni investitori i heroji lokalne infrastrukture.
Piše: Teufik Tahirbegović
Riječ je o nevjerovatnom fenomenu koji do sada nije zabilježen u političkoj praksi ovog kraja. Radovi koji se realizuju zahvaljujući podršci Kabineta ministra Usame Zukorlića i angažmanu Stranke pravde i pomirenja (SPP) i njenog lidera, odjednom postaju predmet fotografisanja i “zasluga“ SDA Tutin — stranke koja već godinama ne uspijeva ni do portira u ministarstvima da dođe, a kamoli da obezbijedi stvarne projekte. Njihova aktivnost se u praksi svodi na beskrajne dopise i dopisivanja, molbe bez odgovora i “spiskove lijepih želja” koji završavaju u ladicama.
No, ono što izaziva najveći revolt jeste način na koji se pokušava prevariti javnost. U Mojstiru, dok je ekipa SPP-a na čelu sa Farisom Rešovićem s mještanima obilazila radove i razgovarala s izvođačima, Selmina delegacija je čekala u prikrajku — da bi se pojavila nekoliko minuta kasnije, teatralno, s kamerama i fotoaparatima. Kao kulminacija te farsične scene, direktor Centra za socijalni rad porijeklom iz tog područja, u nedostatku stvarnih domaćina iz sela, improvizovao je ulogu “predstavnika mjesne zajednice” i zahvaljivao se – kome drugom nego samima sebi. Teško da bi i komedijaši iz “Top liste nadrealista“ mogli režirati bolju parodiju.
Ovakvi potezi pokazuju do koje mjere je SDA Tutin izgubila politički kompas i osjećaj za dostojanstvo. Umjesto da priznaju poraz sopstvene neefikasnosti, oni pokušavaju da se šlepaju na tuđem radu. Dok drugi obezbjeđuju investicije, tutinska vlast već godinama živi od mantre “mi bismo, ali ne daju nam“. Njihov stvarni doprinos razvoju općine svodi se na opstrukcije, pritiske i pokušaje da se od mještana naplati svaka lopata asfalta.
Ipak, čini se da je ta era reketiranja građana konačno završena. Političko djelovanje Stranke pravde i pomirenja jasno je pokazalo da se putevi mogu graditi i bez ucjena, i bez “dobrovoljnih priloga“ koje je SDA decenijama naplaćivala. Upravo ta činjenica, taj gubitak kontrole nad asfaltom i javnim novcem, zabila je dubok nož u leđa njihovoj staroj praksi — pa sada, kad više ne mogu da naplaćuju, pokušavaju bar da se slikaju.
Tutinska vlast danas izgleda kao bankrotirani dućan: ni robe, ni mušterija, ni ugleda — samo stara navika da se tuđi trud prisvaja i prefarba partijskom bojom. Ali, koliko god pokušavali da se predstave kao graditelji, stvarnost je neumoljiva: putevi pamte ko ih je zaista izgradio, a građani sve bolje vide ko je samo došao da se slika.
Izvor: Sandzacke.rs