Povodom 4. avgusta – Dana općine Petnjica, književnik i publicista Božidar Proročić uputio je emotivnu i nadahnutu čestitku mještanima Petnjice, Bihorcima širom svijeta i svima onima koji Petnjicu osjećaju kao svoj zavičaj. U poruci prožetoj poštovanjem, lirizmom i dubokim razumijevanjem identiteta, autor evocira duh kraja koji, kako piše, “diše kroz legendu i stvarnost“, te podsjeća na snagu ljudi koji su uprkos svim izazovima ostali vjerni svojim korijenima.
Dragi Petnjičani i Petnjičanke, draga braćo i prijatelji Bošnjaci, dragi moji Bihorci,
Vi koji ste stasavali i rađali se u selima: Azane, Bor, Vrševo, Godočelje, Gornja Vrbica, Dašča Rijeka, Dobrodole, Donja Vrbica, Javorova, Johovica, Kalica, Kruščica, Lagatori, Lazi, Lješnica, Murovac, Orahovo, Pahulj, Ponor, Poroče, Radmanci, Savin Bor, Trpezi, Tucanje – vi koji ste kroz vijekove bili čuvari Bihora i duše Crne Gore, vi koji ste darovali domovini i narodu neimare, pjesnike, akademike, doktore, dobre domaćine i vrijedne radnike, vi koji ste svuda đe ste otišli, ponijeli Petnjicu u srcu.
Na današnji dan – 4. avgust, kada Petnjica slavi Dan opštine, upućujem vam iskrene čestitke i želim da se ponosno sjetite svega što vaša opština znači i onima koji na njoj žive i onima koji joj se uvijek vraćaju, makar mislima. Petnjica je ponosni zavičaj što diše kroz legendu i stvarnost, što zna i da rađa, i da oprašta, i da pamti. Vi ste potomci ljudi koji su podnijeli teške staze muhadžirskih sudbina, išli ste iz vašeg voljenog Bihora preko Novog Pazara, Peći, Sarajeva, Prištine, Skoplja, Beograda do dalekih krajeva Turske i zapadnoevropskih zemalja, ali ste, ma đe god bili, ostajali Petnjičani u duši. Sa obala vaše Popče, Radmančice, iz dubina planina, sa krovova vaših skromnih kuća u Trpezima, Daščoj Rijeci ili Dobrodolima, isijava ona nepokolebljiva snaga jednog naroda koji zna ko je, šta je i odakle je.
Volim Petnjicu zbog vaših ljudi koji tiho i neumorno podižu zavičaj kao hram od riječi, kamena i snova. Volim Petnjicu jer ste joj dali pjesnike, slikare, profesore, vizionare, ali i zemljoradnike, zanatlije i one koji su izgradili puteve, škole i snove. Volim Petnjicu jer ste znali opstati i kad vam je bilo najteže – ponosno i dostojanstveno. I neka nas u tome, danas kao i uvijek, podsjete riječi jednog od vaših najvećih sinova, pisca koji je znao dušu Bihora kao što zna izvorište Radmančice – velikog Ćamila Sijarića, koji u “Bihorcima” piše:
„Poslije kiše sinuše vedrine – duboke, bistre, roni danju po njima sunce, noću zvijezde. Gora nad Rašljem namezgrala, u list se obukla, došla kao čador sijenke niz ledine, niz ovce. Selom su se zelenjela žita – čini se sunce ih za pera vuče, za stabljike, za koljenca: rasti. U posljednje brazde u njivama pala su zrna kukuruza, a ptica je došla pa pjevala: kli, kli, kli – da kukuruz proklije. Sve je u Rašlju mijenjalo boju iz dana u dan. I vode… Potoci su postajali bistriji i s pjenom na ključu uvirali u divlje koprive, u koločep…“
Ta slika Bihora, to zrno kukuruza što polako klija dok ptica pjeva, jeste metafora Petnjice: mjesta koje, i kada je teško, iznova niče i raste; mjesta đe se boje života mijenjaju sa danima, ali korijen ostaje isti; mjesta đe je dom i gost svetinja, a pogled prema nebu čin vjere i nade. Danas, vaše ruke grade novu Petnjicu. Na temeljima predaka stasavaju nove generacije – učeni, pošteni, odani i odlučni da zavičaj bude prostor dostojan čovjeka. Iz vaših sela, škola i domova izlaze i pjesnici i radnici, i vizionari i neimari. I sve to govori jedno: Petnjica nije zaboravila ko je, niti kuda ide.
Petnjico, neka ti je sretan tvoj dan!
Neka u tvojim njivama niču plodovi rada, a u srcima ljudi plodovi znanja, dostojanstva i slobode.
Neka tvoje rijeke teku bistro, tvoje staze budu sigurne, a tvoja planinska veličanstvenost neka odzvanja ponosom onih što su znali i da ćute, i da govore kad treba.
Neka tvoja mladost sanja hrabro, a tvoja starost pamti mudro.
I neka tvoja budućnost bude jednako lijepa i stamena kao tvoja prošlost.
Božidar Proročić, književnik i publicista