Dolazak ratnih veterana iz centralne Srbije u Novi Pazar, u jeku studentskih i građanskih protesta, unio je dodatnu napetost u već uzavrelu političku atmosferu u Sandžaku, a njihovo prisustvo izazvalo je snažne reakcije – najžešće upravo od strane Sandžačke demokratske partije (SDP).
Piše: Teufik Tahirbegović
U zvaničnom saopćenju, SDP je ocijenio da je dolazak veterana “najozbiljniji pokušaj destabilizacije Novog Pazara i narušavanja međunacionalnih odnosa“. “Prisustvo ratnih veterana nije slučajno“, naveli su, dodajući da među njima “možda ima i onih kojima su ruke stvarno i istinski krvave“.
Stranka tvrdi da je riječ o “smisleno isplaniranom scenariju“ s ciljem izazivanja unutrašnjih sukoba i destabilizacije političke situacije u Novom Pazaru, te naglašava da neće dozvoliti da se “grad gura u tenzije iz devedesetih godina“.
Međutim, važno je naglasiti da se među političkim partnerima SDP-a nalaze upravo oni koji su devedesetih godina podržavali, negirali ili umanjivali genocid i zločine nad Bošnjacima – i to čine i danas. Upravo ti ljudi iz vlasti u Beogradu sada optužuju druge za širenje etničke mržnje. Ironično, skoro tri decenije nakon rata, ta ista politička struktura koristi strah i podjele kako bi ugušila građanske proteste i diskreditovala opravdane zahtjeve studenata i profesora.
SDP se trenutno nalazi u paradoksalnoj poziciji. S jedne strane, lider stranke Rasim Ljajić javno je osudio nasilni upad na Državni univerzitet u Novom Pazaru, nazvavši ga “velikom greškom“ i “štetom po sve“ – univerzitet, vlast i građane. Time se jasno distancirao od režimskog narativa, što SDP-u, ali i njemu lično, sada donosi političku cijenu. SDP je tako postao žrtva prljave režimske propagande, našavši se na otvorenom i tajnom udaru vlasti čiji je zvanični dio.
S druge strane, očigledno je da sama partija čini pokušaj da preusmjeri fokus javnosti sa suštinskih problema – nasilja nad studentima, zloupotreba institucija i političkih pritisaka – čime se, svjesno ili ne, odvlači pažnja sa odgovornosti koju nosi vlast Aleksandra Vučića.
Izbor SDP-a da s jedne strane kritikuje nasilje, a s druge napada prisustvo veterana, ukazuje na pokušaj balansiranja između lojalnosti režimu i odgovornosti prema građanima. Paradoksalno je osuđivati nasilje nad studentima, a istovremeno ostajati dio sistema koji to nasilje generiše i omogućava. Analitičari upozoravaju da je takva strategija dugoročno neodrživa, jer među građanima – posebno mladima – sve više jača otpor prema politici kompromisa, kalkulisanja i šutnje.
Prema dostupnim informacijama, veterani koji su došli u Pazar nisu tu kao predstavnici nekadašnjih vojnih struktura, već kao pojedinci koji žele podržati borbu protiv autoritarizma. U izjavama za nezavisne medije istakli su da je njihov dolazak čin solidarnosti – poruka studentima i profesorima koji, kako tvrde, trpe institucionalno nasilje i političko ugnjetavanje.
Međutim, činjenica da u bošnjačku sredinu dolaze ratni veterani, pa makar i kao građanski akteri, ne može se posmatrati bez konteksta. Novi Pazar i Sandžak pamte devedesete godine kao period institucionalnog nasilja, prijetnji i marginalizacije. Prisustvo bivših vojnika u uniformama, pa čak i bez njih, za mnoge građane izaziva emocionalni nemir i sumnju.
Njihovo prisustvo pojačalo je vidljivost protesta, ali i izazvalo zabrinutost dijela javnosti zbog ratne prošlosti i osjetljivog etničkog konteksta u Sandžaku. No, umjesto prijetnji i provokacija, veterani su ponudili podršku i simboličan raskid sa politikama prošlosti, pozivajući na građansko jedinstvo protiv represije.
Međutim, u dijelu srpske javnosti tendeciozno su se pojavile otvorene sumnje u autentičnost dijela prisutnih veterana. Pojedinci ističu da su mnogi od njih suviše mladi da bi zaista mogli biti učesnici ratova iz devedesetih, te da su vjerovatno samo obukli vojne uniforme kako bi ostavili jači utisak u javnosti. Takve tvrdnje, bez obzira na njihovu istinitost, dodatno komplikuju već osjetljivu situaciju.
One mogu baciti sjenku i sumnju na motivaciju cijele grupe, ali i otvoriti prostor za manipulaciju – bilo u cilju diskreditacije protesta, bilo za širenje straha. U atmosferi političke napetosti, ovakvi narativi se lako pretvaraju u oružje u rukama onih koji žele da uguše građanski otpor i relativizuju opravdane zahtjeve studenata i građana.
Prisustvo vojnih veterana ne znači da Novi Pazar nema pravo na oprez. Građani Sandžaka još uvijek nose bolna sjećanja na ratove iz 90-ih, a posebno Bošnjaci koji su kao narod bili žrtve genocida. Ali sada je jasno da problem ne dolazi od veterana, već od batinaša, nasilnika i maskiranih lica – onih koji, prema izjavama svjedoka, djeluju uz podršku onih koji imaju problem sa slobodnim i hrabrim ljudima, onima koji danas brane univerzitet, studente i pravo na istinu.
Ako se veterani zaista nalaze na strani istine, kako tvrde, i ako njihova prisutnost ne bude iskorištena za političku instrumentalizaciju, ovaj događaj bi mogao označiti raskid s prošlošću zasnovanom na podjelama i ulazak u fazu građanskog sazrijevanja – i za Novi Pazar, i za širi društveni prostor Srbije.
No, do pravog i iskrenog normaliziranja međunacionalnih odnosa Bošnjaka i Srba može doći tek nakon iskrenog pokajanja, izvinjenja, traženja oprosta, i nakon što svi odgovorni za ratne zločine i genocid budu pravično osuđeni pred domaćim sudovima. Bez tih koraka, svaka inicijativa može biti doživljena kao manipulacija, a ne kao doprinos pomirenju.
Građani i studenti u Novom Pazaru do sada su pokazali izuzetno dostojanstvo. Nisu nasjeli na režimske provokacije, nisu iskazali neprijateljstvo prema pristiglim veteranima, ali su vrlo svjesni manipulacije koja se pokušava provesti preko njihovih leđa.
Ključno pitanje sada glasi: ko kontroliše narativ? Hoće li protest ostati univerzalna borba za pravdu, znanje i slobodu? Ili će biti uvučen u etničko-političku mrežu koju godinama pletu upravo oni koji su najodgovorniji za institucionalni i moralni pad ovog društva?
Od odgovora na to pitanje zavisit će i sudbina ne samo studentskog pokreta, već i cijele jedne generacije koja želi da se Sandžak probudi – slobodan, pravedan i bez straha.
Izvor: Sandzacke.rs