Reakcija Zaima Redžepovića na napade propagandističke botovske stranice SDA Sandžaka ponovo je otvorila pitanje političke kulture, ali i političke nemoći onih koji svakodnevno proizvode buku bez učinka. Njegov odgovor, ironično naslovljen kao obraćanje “stoćarskom udruženju“, razotkrio je nervozu, kontradikcije i potpunu dezorijentiranost partijske strukture koja godinama živi od mitologije i samoproglašene nedodirljivosti.
Redžepović je svojom porukom pokazao ono što u Pazaru i Tutinu svi znaju: da se prvaci SDA najlakše uznemire kada se izazove njihova verzija istorije, a još brže kada se dotakne njihova osjetljivost na lične i partijske biografije. Posebno kada je riječ o optužbama koje sami izmišljaju.
Prvi udarac koji je vratio loptu preko mreže ticao se njihovih tvrdnji o Redžepovićevom navodnom članstvu u SPS-u. Njegov odgovor, istovremeno duhovit i oštar, podsjetio je na neugodne činjenice: dok su se pojedini današnji prvaci SDA početkom devedesetih šetali između režimskih kancelarija i privatnih putovanja, Zaim je bio dijete.
“Kada ste vi gospodo služili režimu Slobodana Miloševića i ‘ne čula mi se riječ’, tako rekli neki ljudi, naoružavali Bošnjake, brčkali se poTurskoj, a nakon toga su ljudi prebijani zbog oružja koje je kažu vraćeno po nekim spiskovima prvim vlasnicima, ja sam imao nesto više od deset godina. Znam da vam je šef mnogo puta nokautiran, bio bokser i logično je da ne ‘kopča’ dobro, ali vi treba da znate da je to ‘desetak godina’ malo da bi bio u tom SPS-u”, poručio je Redžepović.
Politička ironija je, međutim, u tome što su mnogi bivši kadrovi SPS-a završili upravo pod okriljem SDA – neki na rukovodećim mjestima, neki kroz tihe koalicije, neki kroz “prelazak bez prelaska“. Taj dio historije SDA ne voli da pamti, a još manje da čuje kada ga neko podsjeti.
Redžepovićev odgovor o radu u EPS-u još je jedan udarac na narativ SDA da su drugi krivi za sve pozicije koje nisu pod njihovom kontrolom. Kada ih je podsjetio da u istom preduzeću već decenijama rade osnivači njihove partije, da su neki od njih bili i visoki funkcioneri, nastala je tišina. Još veća tišina nastala je kada je rekao da je procedura zapošljavanja ista za sve – nešto što SDA godinama pokušava da predstavi kao privilegiju rezervisanu isključivo za njihove poslušnike.
“Tu sam radio prije funkcija u Beogradu, promaklo vam je to. Tada vam nijesam smetao i tada nijeste to pominjali, a jeste bili hajduci i tad. Tamo u tom EPS – u, sam još tada, prije nego sam otisao za Beograd zatekao na rukovodećim mjestima ljude koji su osnivači SDA i istaknuti članovi te vaše hobotnice. Radio sam sa njima, znam ih i danas, dobri su ljudi i ne vjerujem da su vas prodali time što rade tamo. Preko istih kvalifikacija, na isti način, ista procedura kao i tada, uz sve moguće uslove, završio sam nešto škole u Beogradu, nakon državnih funkcija vratio sam se u EPS, odakle sam i otišao za Beograd”, napisao je Redžepović.
Jedan od najupečatljivijih dijelova Redžepovićevog obraćanja jeste podsjećanje na čuvenu izjavu o “kravama na krave“. Ta rečenica, koja je mogla ući u čitanke iz političke komike, danas predstavlja simbol stanja u kojem se SDA nalazi: između samouvjerenosti i nerazumijevanja, između javnog gafa i kasnijeg izvlačenja da je “to rekao neki stočar“.
Upravo ta epizoda najbolje opisuje politički stil njihovog lidera — sklonost da najprije izgovori, pa tek onda razmisli, a potom krivicu prebaci na imaginarne aktere:
“U Ministarstvu Poljoprivrede sam bio kratko, nijesam otud mogao da vam pomognem i to je tačno. Trudio sam se da uđu u čitanke one genijalne izjave vašeg doktora o ‘kravama na krave’, ali taman kada je trebalo da imate haira, ljider vam reče da nije to on rekao, nego neki stočar! Tako i bi! Vi ostadoste praznih ‘jasala’ njegovim sebetom, a korist ode tome njegovom, genijalnom ‘stoćaru'”.
U dijelu gdje objašnjava zašto neće biti član SDP-a, Redžepović otkriva još jednu neuralgičnu tačku SDA: njihovu dugogodišnju opsesiju Rasimom Ljajićem. Strah koji SDA ima od Ljajića često je veći od straha koji imaju od vlastitih birača. Zato svaku političku figuru koja im ne pripada odmah proglašavaju “rasimovcem“, “ljajićevcem“, “čovjekom SDP-a“ — klasična taktika u situaciji kada argumenta nema, a ad hominem je jedini alat.
Redžepovićev odgovor da će ostati van svih partija osim SPP-a — i to ne kao dio poslušničke kolone, nego kao samostalni politički akter — bio je još jedan hladan tuš za propagandiste SDA:
“Neću biti nikada niti u jednoj partiji mimo SPP. Tu nisam iz razloga koje vam neću detaljisati jer to vaše srce ne bi moglo da uzdrži. Ne slažemo se od jednog momenta i od tada djelujem samostalno. – Nijesam nigdje ‘preletio’, jer nije zabilježeno da je ikada iko živi mogao da ‘preleti’ kod sebe! Znam da teško kapirate, ali ljudi oko mene, to vas dopravi i ja lično nijesmo otišli u drugu partiju.
Mi djelujemo samostalno našim imenima i prezimenima, slobodno i kako mi odlučimo. Teško je to vama da shvatite, ali, kvasan peškir na glavu i možda vam se prikaže. Dakle, ja vas i SDP ne razlikujem ozbiljno, a tretiram vas u Tutinu drugačije jer ste vi uništili i ojadili ovaj grad sa pozicije stalne i decenijske zloupotrebe vlasti”.
SDA-ovska botovska stranica pokazala je i ovoga puta da joj je najteže odgovoriti na ono što najviše boli: balansiranje između propagande, izmišljanja biografija i prikrivanja vlastitih postupaka. Redžepović je, koristeći ironiju i političku pronicljivost, ogolio slabosti sistema koji već godinama živi na auto-pilotu.
Njegova završna poruka da će biti “klempe kada god provire“ možda je kolokvijalna, ali politički tačna: neke partije najviše strahuju od kritike onih koji nisu ni njihovi, ni ničiji — jer njih ne mogu ni ucijeniti, ni prebrojati, ni ušutkati.