Još od 1343. kada je u ugovoru dubrovačkih trgovaca prvi put pomenuto, pa sve do danas Prijepolje je grad koji se nalazio na važnoj balkanskoj ruti. Nekada su ovim prostorima naši glasoviti prethodnici često prolazili. Spajali orijent i okcident, zapad i istok.
Piše: Marko Sedlar | Slobodna Dalmacija
Ipak, u ovom novom vrtlogu i tmini, bez svitla, koju donose i nose aktualne godine, di se cio svit drma i teško spi, di odgovor na sutra ne bi mogli dati ni stari i nestali Feničani, Avari i Huni a još manje nama dobro znani Spartani, koji i danas hode i brode Azijom i Crnim morem, da crnje ne može biti.
Put nas, kao nekad Dubrovčane, opet navede ovdi. Guglamo njegovo ime. Piše: “Prijepolje UGROŽENO od poplave”; “Prijepolje NAJTOPLIJE u EU”; U Prijepolju sastanak male Lože”; ” U Prijepolju osnovana stranka stranke”; “U Prijepolju spomenik NOB-a označen imenom Parka kolaboracioniste”.
Kažu da u Prijepolju ništa i sve može. Prijepolje je “kood” pokvarene Enigme, čije šifre šifranti odavno znaju. Prijepolje je vedro a napaćeno. Prijepolje je pokusarnica Baltazara, poligon di se igra igra bez pravila, di se grade bogomolje bez vjernika, grad di se umisto sna bunca. Di se umjesto barikada i policijskih punktova instaliraju semafori… Ili, ovo samo tim “Slobodnjaka” pripravnika radi diplomski.
U knjigama nalazimo da su grad i njegovi mještani poznati po gostoprimstvu, po dobrom kestenu, po dobroj rakiji i kavi viška. Di se dodatni fildžan nekad sipao za onoga ko naiđe.
Pa krenusmo da ispitamo stare zapise.
A Štulić kao da je pjevao o njima: “Tesko vrijeme za matore prijatelju moj/Uloge su davno podijeljene/I svatko ide svojim putem/Tateki piju i saplicu dok pjevaju/Žene ih zaobilaze na mah/Klinci ih rasturaju zbijeni u gomile/Oni pljuju glasno i urlaju ko zvijeri/Teško vrijeme za matore prijatelju moj/Ljudi postaju nalik na kokoši/Slabo vide i rano lijezu/A jutrom žure na kopanje/Zbijeni u gomile duhana/Džepova usukanih od znoja dlanova/Zalaze svuda i u sve guraju nos…
Tražimo dobru kavu po zapušenim kafeima. Dobijamo naizgled običnu crno-zabojenu vodu. Zabojenu ali ne kavom. Čime, pitamo se?!Valjda je najgora na tržištu baš ovdi završila. Možda ona najjeftinija što se brzo krčmi.
A konobari, kažu, da slušaju i osluškuju stare UTVAŠE. Više nego gazde. Možda zato, ali samo možda, to što zovu kavom liči na rastvoreni mišomor. Kisela, jako gorka tvar. Od koje, može biti, mogu se aktivirati kanceri svih oblika, od debelog criva, jednjaka, kostiju… A onda čitamo: “Prijepolje ima najveći procenat kancerogeno oboljelog stanovništva po glavi u jugo-istočnoj Europi.” Mrlje na površini jezera na Bistrici, u blizini znakovitih i zaključanih vojnih tunela postavljaju dodatna pitanja na ovu temu.
I lokalno stanovništvo negoduje. U restoranima čudni neki običaji. U jednom od njih prvo mi poslužiše glavno jelo, pa tek onda predjelo. Kruh je stigao kad sam već ispraznio tanjur. A pribor sam morao sam tražiti. On se nije podrazumjevao. Ipak, ima i onih mista di je sve na nivou i di je sve primjerno. Ritko, ali ima.
Pored kancera, na prvo oko, reklo bi se da Prijepolje ima i najviše uniformisanih osoba na glavi stanovnika. Na glavi, ne po glavi. Biće da tu kolo vode stari UTVAŠI i da Država mnogo ne brine za ovaj zaboravljeni kraj. A trebala bi. Ima tu još dosta lipog. Ipak je to kasaba na dvije rijeke koja istrajava.
Ostavimo ovaj zapis u vremenu, ali i na uvid nekima koji čitaju i novinske članke smještaju u foldere i fasscikle. Napisa ovo jedan vanvremenski Evlija Čelebija – RIBAR. Isti kao onaj Dubrovčanin Ribar koji na putu od Dubrovnika za Stambol imade u Prijepolju priliku vidjeti i osjetiti kako “zaštićeni psi” lutalice napadaju i ujedaju i kako je kamenje smrzlo i zalijepljeno za zemlju. Pa on onda izgovori onu biblijsku kletvu: “Neka si proklet mali tamni vilajetu kad je u tebi kamenje svezano a paščad puštena.”
Možda ta njegova bačena kletva još i danas prati Prijepolje. Ko zna!
Izvor: Slobodna Dalmacija