Otvoreno pismo koje je predsjednik BOSS-a Samir Tandir uputio premijeru Đuri Macutu, na prvi pogled izgleda kao legitimna politička inicijativa zabrinutog političara. Međutim, pažljivije čitanje otkriva niz kontradikcija, selektivnih tumačenja i politički motiviranih poteza koji ovo pismo čine mnogo problematičnijim nego što se čini na prvi pogled.
Prije svega, važno je podsjetiti na kontekst u kojem ovo pismo nastaje. Samir Tandir je predsjednik Bošnjačko srpskog saveza, stranke koja formalno nije koalicijski partner SNS-a i vladajućeg režima na državnom nivou. Međutim, Tandirova stranka jeste partner lokalne vlasti u Prijepolju čiju okosnicu čini SNS.
BOSS i Tandir su od nastanka te partije pokazivali vidljivu političku bliskost s vladajućom strukturom oko SNS-a, posebno kroz podršku pojedinim odlukama i kroz lokalne političke aranžmane. To se prije može opisati kao situaciona i neformalna saradnja nego kao čvrsta koalicija, ali ta saradnja nije bez značaja kada se čita pismo upućeno premijeru koji dolazi iz redova te iste vladajuće garniture.
Tandir dakle nije nezavisni posmatrač koji upozorava na probleme u javnom interesu. On je bivši funkcioner SPP-a i politički rival Usame Zukorlića koji koristi formalni kanal otvorenog pisma da napadne suparnika.
Optužbe bez dokaza
Tandir u pismu navodi ozbiljne optužbe o netransparentnom i neodgovornom raspolaganju budžetskim sredstvima, napominjući da su o tome već obaviještene nadležne institucije. Ovo je klasičan politički potez: baciti optužbu u javni prostor, pozvati se na neke neimenovane institucije i prepustiti medijima da rade ostalo.
Ako postoje konkretni dokazi o nezakonitom trošenju budžeta, zašto se ti dokazi ne iznose javno? Zašto se u pismu premijeru ne navode ni konkretne sume, ni konkretni projekti, ni konkretni datumi? Odgovor je jednostavan: jer se ne radi o stvarnoj borbi protiv korupcije, već o politički motiviranom potezu čiji je cilj diskreditacija suparnika.
Najproblematičniji dio: Odbrana oficira sa sarajevskog ratišta
Međutim, daleko najproblematičniji dio Tandrovog pisma odnosi se na njegovu odbranu inicijative za podizanje spomenika Veliši Kijanoviću, oficiru koji se direktno dovodi u vezu sa sarajevskim ratištem i Opsadom Sarajeva, jednim od najstrašnijih zločina počinjenih nad civilnim stanovništvom u novijoj evropskoj historiji.
Tandir ne samo da brani tu inicijativu, već je i sam glasao za nju u Skupštini općine Prijepolje. Sada u pismu premijeru pokušava svakoga ko tu inicijativu kritikuje prikazati kao nekoga ko se bavi nedopustivim politizovanjem. To je intelektualno nepošteno i moralno neprihvatljivo.
Kijanović nije neka neutralna figura. On se dovodi u direktnu vezu s ratnim operacijama devedesetih koje su rezultirale masovnim stradanjem civila, uključujući i Opsadu Sarajeva. Činjenica da je poginuo kasnije, 2001. godine u sukobu kod Preševa, ne mijenja suštinu pitanja: kakvu je ulogu imao u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije i je li takva osoba primjeren kandidat za javno obilježavanje u multietničkoj sredini kao što je Prijepolje.
Selektivno čitanje presude Međunarodnog suda pravde
Posebno zabrinjava Tandrov poziv na presudu Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine kao argument da SRJ nije bila agresor u Bosni. Ovo je klasičan primjer selektivnog citiranja koje iskrivljuje stvarnost.
Ta ista presuda iz 2007. godine jasno je utvrdila da Srbija nije spriječila genocid u Srebrenici niti kaznila odgovorne za njega. Pored toga, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju dokumentovao je u brojnim presudama značajnu političku, logističku i vojnu podršku koju je SRJ pružala strukturama bosanskih Srba tokom rata. Pozivati se na jedan dio presude, a prešutjeti ostalo, nije argument. To je manipulacija.
Šta Tandrovo pismo zapravo govori
Gledano u cjelini, ovo pismo nije izraz iskrene zabrinutosti za stabilnost Sandžaka ili zakonito trošenje budžeta. To je politički napad na Usamu Zukorlića koji koristi svaki dostupni argument, uključujući i relativizaciju uloge SRJ u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, kako bi oslabio političkog suparnika.
Najozbiljnija posljedica ovog pisma nije ni Zukorlićev položaj ni pitanje budžeta. Najozbiljnija posljedica je poruka koju jedan bošnjački političar šalje kada brani oficira sa sarajevskog ratišta i tvrdi da SRJ nije bila agresor. Ta poruka govori o tome koliko su neki bošnjački političari spremni žrtvovati historijsku istinu i dostojanstvo žrtava zarad kratkoročnih političkih interesa.
A to je cijena koja se ne smije platiti.
Izvor: Sandzacke.rs